Novi režim sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme

S obzirom da je proteklih godina pretežiti oblik novog zapošljavanja zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme kratkog trajanja, zbog čega ubrzano raste i broj uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme između istih ugovornih strana (poslodavca i radnika), Konačnim prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, koji bi se uskoro trebao naći na dnevnom redu sjednice Vlade Republike Hrvatske, a kasnije i u saborskoj proceduri donošenja, predlaže se ograničiti sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.

Također, a kako je Zakon o radu samo jedan u nizu propisa kojeg u cijelosti treba uskladiti s europskim zakonodavstvom, Direktivom Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme, ugovori o radu na određeno vrijeme propisani su kao iznimka od pravila o zapošljavanju na neodređeno vrijeme. U cilju sprječavanja zlouporaba u korištenju takvog oblika zapošljavanja, koji je u Hrvatskoj doista uzeo maha, novelom Zakona o radu propisalo bi se da poslodavac pri zaključivanju svakog sljedećeg uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme (dakle, misli se na drugi, treći i svaki sljedeći ugovor o radu na određeno vrijeme, osim prvog), u tom ugovoru odnosno pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu, navede objektivne razloge kojima opravdava novo zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Pri tome se postojanje objektivnih razloga, kao i ograničenje ukupnog trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme na tri godine, veže samo uz uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, ali ne i uz prvi ugovor o radu na određeno vrijeme.

Upravo u činjenici da se na prvi ugovor o radu na određeno vrijeme neće odnositi ograničenje trajanja tog ugovora do tri godine, za radnike u budućnosti ipak vidimo problem, jer to praktično znači da će prvi ugovor o radu na određeno vrijeme moći trajati praktički dulji broj godina, što je kratkoročno dobro za radnike, ali dugoročno čini nam se da nije. Predlagatelj novele Zakona o radu ističe da bi se “na taj način omogućilo poslodavcima zapošljavanje radnika na određeno vrijeme u trajanju dužem od tri godine, a istovremeno će takvom radniku biti dodatno ojačana sigurnost, jer se u tom razdoblju neće zaključivati novi uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme kraćeg trajanja.” Naime, osnovi cilj Direktive 1999/70 nije ograničavanje u zapošljavanju radnika na određeno vrijeme, u slučajevima kada doista postoji potreba za radom radnika u ograničenom trajanju, već sprječavanje zlouporaba u uzastopnom korištenju takvog oblika zapošljavanja, koje za posljedicu ima nesigurnost radnika uzrokovanu velikim brojem ugovora o radu na određeno vrijeme kratkog trajanja u određenom vremenskom razdoblju.

Međutim, ipak smo skeptični prema takvom rješenju iz razloga što će poslodavci još više pribjegavati zapošljavanju na određeno vrijeme nego do sada, a pogotovo stoga što će biti ohrabreni činjenicom da se ograničenje trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme od tri godine kao i objektivni razlozi za njegovo sklapanje, neće odnositi na prvi takav ugovor na određeno vrijeme.

Što se tiče uzastopnih ugovora o radu, oni ukupno ne mogu trajati duže od tri godine. Možda bi u praksi moglo izazvati dvojbu - znači li to da nakon prvog ugovora na određeno koji je trajao, primjerice, pet godina, smije i idući uzastopni ugovor trajati još tri godine? Odgovor je ne. Naime, čim se ostvare „uzastopni“ ugovori o radu to znači da osim drugog mora postojati i onaj prethodni ugovor o radu na određeno vrijeme, i njihovo se trajanje zbraja.

Prema novom uređenju radnici će još dulje morati čekati na zapošljavanje na neodređeno vrijeme (ako do njega uopće i dođe). Također, zbog mogućnosti zapošljavanja na prvi ugovor na određeno vrijeme, za koje, kako smo rekli, nije propisano vremensko ograničenje niti obveza navođenja objektivnih razloga za njegovo sklapanje u ugovoru, bojimo se da će poslodavci sasvim sigurno izbjegavati zapošljavanje na neodređeno vrijeme gdje god budu mogli.