Zbog pomanjkanja sredstava uzrokovanih recesijskim i drugim razlozima, poslodavci u posljednje vrijeme relativno često pribjegavaju umjesto platnoj stimulaciji, sustavu tzv. destimulacije plaća, posebice ako u pojedinom mjesecu prema ocjeni poslodavca dođe do određenog pada kvalitete i/ili brzine rada u odnosu na prethodni mjesec ili na neko duže prethodno razdoblje.
Međutim, umanjenje plaće u pojedinom mjesecu iz razloga slabijeg rada radnika, odnosno tzv. destimulacija ili svojevrsno penaliziranje radnika mora se promatrati kroz prizmu članaka 88. i 89. Zakona o radu koji se odnose na zabranu prijeboja i zabranu neovlaštene ustege na plaći radnika od strane poslodavca.
Također, svaki obračun plaće mora imati svoje nužne elemente sukladno članku 85. Zakona o radu, pa tako i razlog odnosno pravnu osnovu ustege.
Predmetno smanjenje nikako ne bi moglo biti osnovano jer bi se moralo temeljiti na ugovornoj dispoziciji radnika, a ne jednostranoj, na propisu neutemeljenoj odluci poslodavca.
Dakle, svaka ustega na plaći radnika koja se provodi od strane poslodavca mora biti utemeljena ili ex lege ili na dispoziciji radnika, s time da provođenje „stimuliranja“ radnika tzv. penaliziranjem ili destimulacijom, odnosno jednokratnim sniženjem plaće zbog navodnog slabijeg rada nije zakonom dozvoljeno i svaka takva ustega na plaći radnika bila bi neovlaštena, te bi se kao takva morala vratiti radniku u punom iznosu.
Na istom je stajalištu i pretežita sudska praksa (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-133/07-2 od 26. travnja 2007.), tako da je gotovo izvjestan i gubitak sudskog postupka u slučaju da radnik u tom smislu pokrene sudski postupak protiv poslodavca.
Daniel Sever, mag. iur.