Sloboda kretanja radnika unutar EU osigurana je člankom 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije - UFEU (bivši članak 39. UEZ-a). Ta sloboda podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja. Posljednjim stavkom (članak 45/4 UFEU) propisano je da se odredbe ovog članka ne primjenjuju na zapošljavanje u javnim službama. Dakle, prema navedenoj odredbi, sloboda kretanja radnika iznimno se ne odnosi na zaposlenje u javnoj službi. Na taj način omogućava se državama članicama da određene poslove mogu „rezervirati“ samo za svoje državljane. S obzirom na to da se radi o iznimci od općenitog pravila slobode kretanja radnika, navedena iznimka mora se interpretirati restriktivno.
Definiranje javne službe nije moglo biti prepušteno samim državama članicama jer bi različitim interpretacijama istog pojma bili ugroženi načelo jednakosti među državama članicama, kao i načelo jedinstvene primjene prava EU među državama članicama. Praksom Europskog suda pravde (Sud), stoga je, kroz dva slučaja, definirana javna služba i uvjeti pod kojima države članice mogu iznimno ograničiti slobodu kretanja radnika u korist svojih građana.
U slučaju C-149/79 Commission v. Belgium, Sud definira javnu službu napominjući da se radi o radnim mjestima koja uključuju neposredno i posredno sudjelovanje u obavljanju javnih ovlasti i dužnosti i imaju za cilj zaštitu općeg interesa države ili nekih drugih područja javne vlasti.
U daljnjem slučaju C-405/01 Marina Mercante Espanola v. Administracion del Estado Španjolska je zakonom ograničila radno mjesto kapetana i prvog časnika brodova španjolske trgovačke mornarice na španjolske državljane i na taj način ograničila slobodu kretanja radnika. Zbog navedenog ograničenja slobode kretanja i diskriminatornog postupanja, Španjolska se našla pred Europskim sudom pravde, pred kojim je te sporne odredbe opravdavala pozivajući se na iznimku javne službe. Naime, španjolska Vlada smatrala je da kapetan i prvi časnik imaju javne ovlasti jer obavljaju povremeno i poslove bilježnika, matičara i javne vlasti. Sud je u ovom slučaju jako usko interpretirao pojam države i javne vlasti kako bi mogao proširiti koncept slobode kretanja radnika.
Sud u Odluci napominje da se pozivanjem na iznimku od slobode kretanja radnika koju propisuje članak 45/4 UFEU, ne može opravdati samo na osnovi da su prava, koja se obnašaju na temelju ovlasti koje dodjeljuje javno pravo, nositeljima navedenih dužnosti dodijeljena nacionalnim pravom. Odlukom suda utvrđeno je da je potrebno da se javne ovlasti koriste redovito da bi im se priznao status iznimke koja ograničava slobodu kretanja radnika. Naime, to nije slučaj kod kapetana i prvog časnika kojima obavljanje javnih ovlasti predstavlja tek mali dio njihovih aktivnosti, odnosno obnašanje dužnosti zastupanja države pod čijom zastavom brod plovi, u njihovom je slučaju tek povremeno.
Iznimka od slobode kretanja vrijedi za zaposlenja u javnoj upravi. Dokumentom Europske komisije o dosegu članka 45(4) UFEU (OJ C72/2, 1988) propisano je na koja se radna mjesta odnosi pojam javne službe u svrhu primjene i u skladu s člankom 45(4), a koja radna mjesta ostaju izvan navedenog stavka u članku 45. Sukladno tome, radna mjesta koja su izvan dosega javne službe u kontekstu priznavanja statusa iznimke koja ograničava slobodu kretanja radnika, odnosi se na javne službe poput željeznice, zdravstva, školstva i sl. Radna mjesta kojima se priznaje značenje javne službe u smislu odredbe članka 45/4 UFEU su ona koja se odnose na sudjelovanje u obnašanju suverenih ovlasti ili obavljanje takvih zadaća koje su usmjerene na zaštitu općih interesa države ili drugih javnih tijela poput policije, vojske, suda, diplomatske službe, kao i djelatnika poreznih službi.
Člankom 44. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.
Za razliku od Europskog suda pravde, koji zahtjeva da zaposlenici koji obavljaju službu od općeg interesa za državu, čine to redovito kako bi im se priznao status javnih službenika u smislu članka 45/4 UFEU, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž 8/1997-2, od 18. prosinca 1997., određuje kriterije za određivanje tijela državne vlasti dodjeljujući pasivnu legitimaciju tijelu državne vlasti, a ne službenoj osobi zaposlenoj u njoj: „Prema odredbi čl. 67. Zakona o upravnim sporovima ("NN" br. 53/91 i 9/92 - dalje: ZUS) Ustavom zajamčeno pravo slobode čovjeka i građanina može nezakonitom radnjom povrijediti službena osoba u tijelima državne vlasti. Iz odredbe čl. 72. st. 1. ZUS, te čl. 68. i 75. istog zakona proizlazi da se tužba za zaštitu od nezakonite radnje može podnijeti samo protiv tijela državne vlasti, a ne i protiv službene osobe u tijelu državne vlasti za koju tužiteljica smatra da je počinila nezakonitu radnju.“
Karla Štingl, dipl. iur.