Jedan od instituta radnog prava kojeg regulira Zakon o radu je plaćeni dopust (članak 65.). Tim je člankom propisano da tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe, a osobito u vezi sa sklapanjem braka, porodom supruge, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji. Radnik ima pravo na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Krug članova uže obitelji zbog čije bolesti ili smrti radnik ima pravo na plaćeni dopust čine: supružnik, srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi supružnici, braća i sestre, pastorčad i posvojenici, djeca povjerena na čuvanje i odgoj ili djeca na skrbi izvan vlastite obitelji, očuh i maćeha, posvojitelj i osoba koju je radnik dužan po zakonu uzdržavati te osoba koja s radnikom živi u izvanbračnoj zajednici.
Glede stjecanja prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, razdoblja plaćenog dopusta smatraju se vremenom provedenim na radu. To znači da se u smislu plaćanja naknade plaće za plaćeni dopust ima smatrati kao da je radnik za to vrijeme bio na poslu pa mu treba isplatiti onaj iznos koji bi dobio da je radio. To nadalje znači da radnik pravo na plaćeni dopust ima samo za one dane odnosno sate u tjednu kada ima obvezu rada.
Budući da se plaćeni dopust smatra oslobođenjem od obveze rada za važne osobne potrebe, postavlja se pitanje ima li radnik pravo na plaćeni dopust ako se okolnost, zbog koje se plaćeni dopust ima omogućiti, dogodi za vrijeme godišnjeg odmora, dakle u vrijeme kad se radnik ne nalazi na radu. Smatramo da se radniku u takvoj situaciji mora omogućiti korištenje plaćenog dopusta, bez obzira na činjenicu što se nalazi na godišnjem odmoru.
Naime, plaćeni dopust je zakonom utvrđeno oslobođenje od obveze rada u točno određenim okolnostima za koje se, prema prirodi stvari, ne koristi godišnji odmor, budući da je svrha godišnjeg odmora ta da se radnik odmori od rada (kako mu, uostalom, i sam naziv govori). Dakle, nije pravno utemeljeno, a niti logično, da radnik za okolnosti za koje mu zakon omogućava pravo na plaćeni dopust koristi godišnji odmor. Stoga bi radnik koji koristi godišnji odmor, u tijeku kojeg nastane okolnost za koju prema zakonu ima pravo na plaćeni dopust, morao bez odgode o toj okolnosti obavijestiti poslodavca i zatražiti svoj pripadajući plaćeni dopust. U tom se slučaju korištenje godišnjeg odmora prekida i koristi se plaćeni dopust, s tim da će o dogovoru s poslodavcem odnosno o potrebama posla, ovisiti hoće li radnik preostali nekorišteni godišnji odmor, koji zbog plaćenog dopusta nije koristio, koristiti nastavno iza plaćenog dopusta ili u nekom drugom razdoblju godine.
Dakle, plaćeni dopust je oslobođenje od rada upravo u vrijeme događaja ili trajanja Zakonom o radu propisnih okolnosti kada radnika treba osloboditi od obveze rada. To nadalje znači da se plaćeni dopust ne bi smio koristiti nakon proteka određenog vremena od događaja ili okolnosti zbog koje je radnik oslobođen od rada (npr. radnik traži da mu se nakon 3 mjeseca od smrti izvanbračnog druga odobri plaćeni dopust), već upravo tada kad zakonske okolnosti traju, odnosno u doba kad se događaji dogode.
Takvo je i stajalište nadležnog upravnog tijela: “Poslodavac je na zahtjev zaposlenika, koji u vrijeme smrti člana uže obitelji koristi godišnji odmor, dužan odobriti mu plaćeni dopust onoliko radnih dana koliko je za taj slučaj predviđeno pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji ga obvezuje”- Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Klasa: 110-01/99-01/176 od 15. travnja 1999.