Naime, prema članku 214. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Međutim, to znači da protekom roka zastare nije prestala tražbina. Pa ako, kako to propisuje članak 221. Zakona o obveznim odnosima, dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela. Stoga dužnici pri izvršavanju svojih obveza trebaju paziti je li tražbina zastarjela ili nije, jer ako je nakon isteka roka zastare ispune, a nisu svjesni činjenice zastare, ispunjeno neće moći potraživati nazad.
Gledano s pozicije vjerovnika, prema izričitoj odredbi članka 222. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik se i protekom vremena zastare, ako mu je tražbina bila osigurana zalogom ili hipotekom, može namiriti iz tih sredstava osiguranja ako ih drži u rukama (zalog) ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi (hipoteka upisana u zemljišnu knjigu).
Dakle, Zakon o obveznim odnosima predviđa jedan vrlo povoljan put ispunjenja odnosno namirenja tražbine, čak i onda ako je ona zastarjela. U tom slučaju česta je pojava da vjerovnik, znajući da će se moći namiriti iz sredstava osiguranja ne plati li dužnik svoj dug u roku, često niti ne vode računa o zastarnom roku.
Bitno je napomenuti da se za ostvarenje naplate zastarjele obveze osigurane zalogom i hipotekom vjerovnik ne mora obraćati dužniku pa mu ovaj niti ne može stavljati prigovor zastare. Vjerovnik će ostvariti namirenje svojih tražbina izravno preko suda, prema pravilima o prodaji založenih stvari javnim nadmetanjem.
Sve rečeno za mogućnost namirenja zastarjele tražbine osigurane zalogom, odnosno hipotekom vrijedi samo za glavnu tražbinu, dok se zastarjelu tražbinu kamata i druge povremene tražbine (a to su one definirane u članku 226. Zakona o obveznim odnosima) ne može namiriti iz svote dobivene prodajom zaloga, odnosno prodajom stvari pod hipotekom upisanom u javne knjige (članak 222. stavak 2.), čak ni onda ako bi se ona mogla namiriti iz postignute svote. Založno pravo, dakle, ne pokriva kamate i druga povremena davanja kad protekne vrijeme njihove zastare.