Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Tvrdio je da sud koji je odlučivao u parničnom postupku povodom njegove tužbe nije bio nepristran.
Podnositelj je radio kao profesor na fakultetu, gdje je najprije odlukom dekana stavljen na čekanje, da bi potom dekan donio odluku o prestanku njegovog radnog odnosa.
Protiv odluke o privremenom prestanku radnog odnosa podnositelj je pokrenuo parnični postupak, u kojem je drugostupanjski sud više puta ukidao prvostupanjsku presudu. Konačnom presudom prvostupanjski sud je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je odluka o privremenom prestanku radnog odnosa podnositelja bila zakonita. Podnositelj se žalio protiv te odluke, ali je sudsko vijeće drugostupanjskog suda, čiji je član bio i sudac D. M., odbilo podnositeljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U svojoj je odluci sud uputio na paralelni građanski postupak koji je podnositelj pokrenuo protiv odluke dekana o trajnom prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud odbio je reviziju koju je podnositelj uložio, a Ustavni sud odbacio njegovu ustavnu tužbu.
U paralelnom postupku koji je podnositelj pokrenuo protiv odluke dekana o trajnom prestanku radnog odnosa predsjednik vijeća bio je sudac D. M., tada još uvijek sudac općinskog suda. To je vijeće najprije donijelo presudu kojom odbija njegov tužbeni zahtjev, da bi, nakon što je ta presuda ukinuta, sudac D. M., postupajući kao predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, naložio prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka vezanog za odluku o privremenom prestanku radnog odnosa, budući da je ishod tog postupka bio presudan za predmet.
Europski sud je utvrdio da je navedena situacija dovela u pitanje objektivnu nepristranost suca D. M. Naime, u okolnostima kada je sudac D. M. odbio podnositeljevu građansku tužbu kao neosnovanu u jednom postupku, a nakon toga, u drugom činjenično i pravno povezanom građanskom postupku između istih stranaka postupao kao žalbeni sudac, podnositelj je imao objektivne razloge dvojiti o nepristranosti žalbenog suda. Ništa u spisu predmeta ne navodi na zaključak da je sudac D. M. razmotrio mogućnost svog izuzeća iz predmeta ili da je obavijestio predsjednika suda o činjenici da je prethodno postupao u povezanom postupku, iako mjerodavno postupovno pravo predviđa takvu mogućnost.
Podnositeljeve bojazni o nepristranosti suca D. M. mogu se stoga smatrati objektivno opravdanima te sastav vijeća drugostupanjskog suda nije, na osnovi objektivnog testa, ispunio standarde koje zahtijeva Konvencija. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Europski sud podnositelju je dosudio iznos od 3.000,00 eura na ime nematerijalne štete, te još 3.000,00 eura na ime troškova i izdataka.
Morana Briški, mag. iur.