Otpremnina je materijalno pravo radnika iz radnog odnosa. Uvjeti za ostvarenje tog prava propisani su člankom 119. Zakona o radu (u nastavku: ZR). Predmetni članak propisuje tri uvjeta za isplatu otpremnine koji moraju biti kumulativno ispunjeni; 1) poslodavac otkazuje radniku ugovor o radu, 2) radnik je kod poslodavca radio neprekidno dvije godine, 3) otkazivanje nije uvjetovano ponašanjem radnika.
Dakle, radnik ima pravo na isplatu otpremnine samo ako mu poslodavac daje poslovno ili osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Osim toga, ugovorom o radu, pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorima moguće je, a u praksi nije rijetkost, propisati otpremninu na koju radnik ima pravo zbog odlaska u mirovinu i sl. Treba napomenuti da članak 80. ZR-a propisuje i otpremninu u slučaju kada se radnik ne vrati na rad nakon pretrpljene ozljede na radu ili zbog profesionalne bolesti.
Smisao otpremnine je da je ona materijalno pravo radnika iz radnog odnosa koje propisuje Zakon o radu. Dakle, obveza isplate otpremnine je zakonska obveza poslodavca u slučajevima kada su ispunjeni gore navedeni uvjeti. U praksi se često događa da poslodavac u odluku o otkazu o radu uopće ne stavi odredbe o pravu na otpremninu ili neosnovano naznači da radnik nema pravo na otpremninu ili je naznači u manjem iznosu od one koja radniku pripada po ZR-u.
Pitanja koja se u takvim situacijama postavljaju su sljedeća: što ako poslodavac u odluci o otkazu nije naveo ima li ili nema radnik pravo na otpremninu te što ako poslodavac neosnovano naznači da radnik nema pravo na otpremninu? No, najvažnije je pitanje: mora li radnik protiv takve odluke podnijeti zahtjev za zaštitu prava?
Kako smo naveli, otpremnina je radnikovo materijalno pravo propisano Zakonom o radu. Prema svojoj vrsti ona spada u novčanu tražbinu radnika. Sam Zakon o radu za zakonitost odluke o otkazu ne propisuje (ne)navođenje prava na otpremninu. Odredbe o otpremnini nisu niti obvezan dio odluke o otkazu ugovora o radu. Dakle, ako poslodavac u svojoj odluci ne navede ima li radnik pravo na otpremninu, to ne povlači za sobom nezakonitost odluke o otkazu o radu. No, radnik protiv takve odluke ne mora podnositi zahtjev za zaštitu prava. Naime, članak 129. stavak 4. ZR-a propisuje da zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
Slijedom navedenog, jasno je zaključiti da radnik kojemu poslodavac u odluci o otkazu nije naveo ima li ili nema pravo na isplatu otpremnine, ne treba protiv takve odluke podnositi zahtjev za zaštitu prava propisan člankom 129. ZR-a već može, unutar zastarnog roka od 3 godine, zahtijevati ispunjenje poslodavčeve obveze tužbom pred nadležnim sudom. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1095/2000 od 28. siječnja 2003.
Mišljenja smo da i u slučaju kada poslodavac u odluci o otkazu neosnovano navede da radnik nema pravo na otpremninu, radnik također ne treba protiv takve odluke podnositi zahtjev za zaštitu prava. Otpremnina je obveza poslodavca propisana zakonom kao i plaća i poslodavac ne može to pravo jednostrano ukinuti. Pozivanje poslodavca da se potpisom odluke o otkazu ugovora o radu radnik odrekao prava na otpremninu jest neosnovano zbog sljedeće činjenice: poslodavčeva obveza isplate otpremnine dospijeva danom prestanka radnog odnosa. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u brojnim presudama, ali je prihvaćeno i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (V/07), Su-IVg 46/2007 održanoj 28. svibnja 2007. Dakle, potpisivanje odluke o otkazu, osim što se ne smatra da je radnik potpisom izrazio svoj pristanak, ne smatra se niti otpustom duga s obzirom da u tom trenutku obveza poslodavca dospijeva tek prestankom radnog odnosa.
Slijedom navedenog, unatoč činjenici što poslodavac radniku u odluci o otkazu nije naznačio pravo na otpremninu ili mu je nije priznao, ne znači da je time „ozakonjen“ čin poslodavca. To pravo potpuno je nevezano za samu činjenicu (ne)zakonitosti odluke o otkazu. Upravo zbog toga nepriznavanje prava na otpremninu u odluci o otkazu ne veže za sebe nezakonitost odluke o otkazu.
Valja skrenuti pozornost da je otpremnina zakonsko pravo koje se odlukom o otkazu ne može ukinuti te radnik ima pravo na sudsku zaštitu bez da je prethodno podnio zahtjev za zaštitu prava iz članka 129. ZR-a. No, u slučaju da poslodavac pogrešno izračuna otpremninu, protiv takve odluke radnik mora podnijeti zahtjev za zaštitu prava. Takvom odlukom poslodavac je povrijedio određeno pravo radnika, no, nije mu uskratio pravo na otpremninu već ju je pogrešno utvrdio. Bez prethodnog podnošenja zahtjeva iz članka 129. stavka 1. ZR-a, radnik nema pravo pred nadležnim sudom zahtijevati pravo na razliku otpremnine.
Goran Buljanović, mag. iur.