Zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj je obvezno osiguranje na koje su osigurane sve fizičke osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i svi stranci kojima je odobren stalni boravak odnosno stranci kojima je odobren privremeni boravak na temelju radnog odnosa za poslodavca koji posluje na teritoriju Republike Hrvatske.
U trenutku kada fizička osoba zatraži zdravstvenu zaštitu, ona se smatra pacijentom, sukladno članku 1. stavak 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata. Budući da taj Zakon pobliže ne definira što točno znači zatražiti zdravstvenu zaštitu, mišljenja smo da se zdravstvena zaštita može zatražiti i putem uređaja za komunikaciju na daljinu, primjerice telefona, a ne samo i isključivo dolaskom u ambulantu. Dakle, obavještavanje doktora primarne zdravstvene zaštite o privremenoj nesposobnosti za rad putem telefona, a skladno navedenom Zakonu, ima se smatrati traženjem zdravstvene zaštite te se takva osoba od trenutka traženja zdravstvene zaštite treba smatrati pacijentom na kojeg se primjenjuju odredbe toga Zakona.
Ponekad se u našoj liječničkoj praksi dogodi da doktor primarne zdravstvene zaštite odbije primiti pacijenta iz razloga što se nije javio izabranom doktoru isti dan kada je osjetio tegobe zbog kojih je privremeno nesposoban za rad. Postavlja se pitanje je li pacijent doista dužan istog dana kada je osjetio tegobe nazvati svog liječnika odnosno otići kod njega kako bi se ustanovilo je li privremeno nesposoban za rad?
Sukladno članku 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, osiguranik je dužan u roku od tri dana od početka bolesti odnosno u roku od tri dana od prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao, obavijestiti izabranog doktora medicine o svojoj bolesti odnosno privremenoj nesposobnosti za rad. U protivnom, takav osiguranik nema pravo na naknadu plaće. Dakle, izabrani doktor medicine takvom pacijentu ne bi smio otvoriti bolovanje. Odbijanje doktora medicine primarne zdravstvene zaštite da pregleda pacijenta koji se u zakonom propisanom roku javio svome izabranom liječniku, predstavlja prekršaj iz članka 59. Zakona o liječništvu jer je takvim postupkom liječnika izravno uskraćena medicinska pomoć pacijentu. Važno je napomenuti da prekršajna odgovornost ne isključuje i disciplinsku odgovornost liječnika zbog kršenja Kodeksa medicinske etike i deontologije.
S druge strane, ako bi liječnik postupio na prethodno opisan način, svakako se otvara pitanje odgovornosti za štetu koja bi se takvim ponašanjem mogla prouzročiti pacijentu. S obzirom na činjenicu da se pacijent u predmetnom slučaju u zakonom propisanom roku javio svom izabranom liječniku medicine, on je odgovoran za utvrđivanje pacijentovog zdravstvenog stanja. Pri odlučivanju suda o postojanju pasivne legitimacije tuženika od odlučne je važnosti činjenica radi li se o liječniku koji je u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi ili o liječniku koji je koncesionar. Ako bi se radilo o liječniku koji je u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi, pasivno legitimirana osoba prilikom podnošenja tužbe za naknadu štete bila bi zdravstvena ustanova, sukladno članku 1061. Zakona o obveznim odnosima (takvo stanovište zauzela je i sudska praksa; Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1180/08-2 od 26. listopada 2011.).
Važno je napomenuti da odgovornost zdravstvene ustanove ne isključuje regresnu odgovornost liječnika, a prema članku 101. Zakona o radu, no, pritom treba uzeti u obzir i članak 48. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja o uvjetima i načinima smanjivanja i oslobađanja od naknade štete. Ako bi se radilo o liječniku koncesionaru, smatramo da bi se odštetni zahtjev mogao podnijeti izravno protiv njega zbog toga što se takav liječnik mora nalaziti u radnom odnosu kod koncesionara, a u predmetnom slučaju radi se o istoj osobi, što proizlazi iz članka 40. i 145. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Daniel Deković, mag. iur.