Pojam bračne stečevine kao i pojam vlastite imovine bračnih drugova, određen je u člancima 248. -254. Obiteljskog zakona. Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, zatim imovinska korist od autorskog prava (književno ili glazbeno djelo i sl.) i autorskom pravu srodnih prava te dobitak od igara na sreću. Ako nisu drukčije ugovorili, bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini.
Bračnu stečevinu kao imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine uređivao je i bivši Obiteljski zakon koji se primjenjivao od 1. srpnja 1999. do 21. srpnja 2003. te prije njega Zakon o braku i porodičnim odnosima kojim je bilo propisano da imovina bračnih drugova predstavlja zajedničko vlasništvo, te da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine (članak 281. st. 1. i 2.). Dakle, do 1. srpnja 1999. imovina bračnih drugova stečena u bračnoj zajednici ima status zajedničkog vlasništva, a od toga datuma status suvlasništva u jednakim dijelovima te više nije važno u kojem je omjeru bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine. Iz prakse: “Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije ugovorile.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.; „Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž. 385/05-2, od 30. lipnja 2005.
Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005). „Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije, a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta, budući da o tome ovisi hoće li se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ili primjenom odredaba Obiteljskog zakona.“ – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-657/09-2, od 26. ožujka 2009.
Imovina koju su bračni drugovi unijeli u brak ili je stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice na pravnom temelju različitom od rada (npr. nasljeđivanjem, darovanjem), njihova je vlastita imovina i ne smatra se bračnom stečevinom. Ako su bračni drugovi prije sklapanja braka živjeli u izvanbračnoj zajednici, takva bi se imovina trebala smatrati bračnom stečevinom, a ona koju je bračni drug unio u izvanbračnu zajednicu, njegovom vlastitom. Vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao nakon prestanka bračne zajednice bez obzira na pravni temelj stjecanja, njegovo autorsko djelo te stvari i prava koja mu pripadnu nakon razvrgnuća bračne stečevine ili pojedinog prava iz bračne stečevine na temelju bračnog ugovora ili odlukom suda. Iz prakse: „Imovina stečena na temelju statusa ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ne može se smatrati imovinom stečenom u braku i kao takva ne može predstavljati bračnu stečevinu stranka“. – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1365/2008-2, od 10. veljače 2010; „Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 369/06-2, od 26. ožujka 2008.
Treba napomenuti da je za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, a ne braka. Brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi. Naime, sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračni drugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ožujka 1992) . Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, „Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1064/07-2, od 13. veljače 2008.
Dakle, prema Obiteljskom zakonu, svaki od bračnih drugova u polovici je suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja nastanka: rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine.
Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine. To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.). Pritom, kako je već rečeno, količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada, ne utječe na omjer suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj stečevini.
Kada govorimo o radu kao obilježju nastanka bračne stečevine, treba napomenuti da ako bračni drug slučajno pronađe vrijedan predmet, on je njegova vlastita imovina, no, ako se on profesionalno bavi pronalaženjem i prodajom starih stvari, one, kao i vrijednost dobivena njihovom prodajom, smatraju se bračnom stečevinom. Ako se bračni drug bavi sakupljanjem plodova (gljiva, šumskog voća) i potom ih prodaje na tržnici, oni i novac dobiven njihovom prodajom su bračna stečevina jer je to jedan od neposrednih oblika rada. Također, kad za vrijeme trajanja bračne zajednice bračni drug, primjerice, radi na poljoprivrednom zemljištu koje je njegova vlastita imovina ili vlastita imovina drugog bračnog druga ili kad bračni drug zarađuje iznajmljujući kuću za odmor u vlasništvu njegova bračnog druga, s obzirom da je rezultat rada (poljoprivredni plodovi, novac) stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice radom, ima status bračne stečevine.
Što se tiče predmeta bračne stečevine, to mogu biti plaća i druge naknade po osnovi rada, pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama i pokretninama koje su pribavljene radom bračnih drugova, prava na temelju dionica i dividende trgovačkih društava, vlasništvo trgovačkog društva ili obrta ako je osnovano ulaganjem novčanih i drugih vrijednosti koje predstavljaju bračnu stečevinu te predmeti koji služe obavljanju zanata, ušteđevina u novcu i novčani prihodi od bračne stečevine - npr. kamate od ušteđevine, najamnina ili zakupnina od nekretnina ili drugih stvari koje čine bračnu stečevinu, tražbine iz različitih ugovornih odnosa, prava iz životnog osiguranja ili dodatnog mirovinskog osiguranja.
Predmet bračne stečevine može biti i vlasništvo na pokretninama i nekretninama koje su stečene na temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Naime, imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. No, kada bi se uzdržavanje sastojalo u isplati određenog novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine, imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu. „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.910/12-2, od 4. veljače 2013.
Imovina koja potječe od imovine bračnih drugova stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, također je bračna stečevina i ako je nastala po prestanku bračne zajednice (primjerice kupnja stana nakon prestanka bračne zajednice, ali novcem pribavljenim prodajom nekretnine koja je bila bračna stečevina).
Budući da nema posebnih odredbi o statusu darova, razlikovanjem pravnih osnova iz kojih nastaje bračna stečevina odnosno vlastita imovina, proizlazi da svaki dar učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, ako nije učinjen iz vlastite imovine, ima status bračne stečevine, tj. suvlasništva u idealnoj polovici dijela. Dakle, dar koji jedan bračni drug učini drugome predstavlja vlastitu imovinu obdarenika pod pretpostavkom da je darovanje učinjeno iz vlastite imovine darovatelja. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada 2006.
Sudska praksa izjašnjavala se i o pitanju otplaćivanja kredita: „Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 3024/90-2, od 30. prosinca 1991.; „Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.3608/13-3, od 17. srpnja 2013.
Zakonom također nije riješen status nekih prava koja nastaju za vrijeme trajanja bračne zajednice, a imaju imovinski karakter te velikom vrijednošću mogu utjecati na ukupno imovinsko stanje bračnih drugova. To su prava na temelju dionica i poslovnog udjela u trgovačkim društvima i pravo na isplatu dividende iz dionica i poslovnog udjela, pravo iz namjenske stambene štednje, iz životnog osiguranja ili dopunskog mirovinskog osiguranja.
Iako dionice i poslovni udjeli glase na jednog bračnog druga, njihov su stvarni vlasnik oba bračna druga. Vrijednost svake dionice kao i njihova dividenda bračna su stečevina jer su nastale kao posljedica ulaganja novca zarađenog za vrijeme bračne zajednice. Ako je bračni drug prije sklapanja braka imao vlastite dionice ili poslovne udjele čija je dividenda došla na naplatu za vrijeme trajanja bračne zajednice ili čak i nakon prestanka braka, radi se o vlastitoj imovini budući da su plodovi (dividenda) nastali iz vlastite imovine.
Što se tiče ugovora kojima je predmet životno osiguranje za slučaj smrti ili nezgode, a koje sklapaju bračni drugovi ili barem jedan od njih, dođe li do realizacije takvog ugovora na način da protekom ugovorenog roka bračnom drugu bude isplaćen sav ugovoreni iznos na ime životnog osiguranja ili pak pristane doživotno primati određenu mjesečnu naknadu ili u slučaju prijevremenog odustanka od ugovora - iznos koji mu s kamatama pripada, treba kao i ušteđevinu smatrati bračnom stečevinom. No, u teoriji, ako bi bračni drug svoje osiguranje plaćao iz vlastite imovine, onda bi i dobit iz nje predstavljala vlastitu imovinu, a što je u stvarnosti vrlo teško ustanoviti. Postoji izuzetak kada sredstva dobivena iz police životnog osiguranja treba smatrati vlastitom imovinom - realizira li bračni drug osiguranik premiju na ime naknade štete koju je pretrpio nastupom invaliditeta, radilo bi se o materijalnoj satisfakciji vezanoj isključivo uz osobu bračnog druga. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ - Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008.
Sklapanjem ugovora o dodatnom mirovinskom osiguranju ostvaruje se poseban oblik štednje. Uplaćivanjem u mirovinski fond povećava se iznos bračnog druga koji će on jednog dana koristiti kao povećani iznos mirovine. Takva mirovina, kao i svaki drugi oblik zarade (plaće) smatra se bračnom stečevinom. Ako bi bračni drug raskinuo ugovor o dodatnom mirovinskom osiguranju, novac koji se takvom štednjom prikupio, također je bračna stečevina.
Zaključno treba reći da je probleme koji bi eventualno mogli nastati prilikom dokazivanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu, moguće izbjeći sklapanjem bračnog ugovora.
Ljiljana Drakulić, mag. iur.
Literatura:
- Hrabar, D.: Status imovine bračnih drugova – neka pitanja i dvojbe, Godišnjak 9, Zagreb, Opatija 2002.
- Jelčić, O.:Bračna stečevina, HGK – Sektor za trgovinu, Trinaesti forum poslovanja nekretninama
- Baran, K. – Baran, M. – Zagrajski, S.: Neka pitanja i dvojbe oko bračne stečevine i načela povjerenja u zemljišne knjige – kroz sudsku praksu, Hrvatska pravna revija, 9/2007.
