Od donošenja Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom (Nar. nov., br. 133/12), odnosno još od početka njegove primjene na prvi krug obveznika (1. siječanj 2013.), fiskalizacija je počela uvoditi sve više reda kod gotovinskog plaćanja. Uostalom, i sam navedeni Zakon fiskalizaciju definira kao skup mjera kojima se provodi efikasan nadzor ostvarenog prometa u gotovini.
Osim što je fiskalizacija zahtijevala (i nadalje zahtijeva) postupanje osoba, koje su određene obveznicima fiskalizacije, prema striktnim odredbama toga Zakona kao i Pravilnika o fiskalizaciji u prometu gotovinom (Nar. nov., br. 146/12), postoje određene obveze propisane tim propisima i za krajnje potrošače odnosno kupce.
Naime, člankom 26. Zakona o fiskalizaciji propisano je da je kupac te svaki primatelj računa dužan zadržati izdani račun nakon izlaska iz poslovnog prostora. Nadalje, kupac je dužan na zahtjev ovlaštene osobe, službenika Porezne uprave, pokazati izdani račun. Za nepoštivanje navedene odredbe propisane su značajne novčane kazne - članak 36. Zakona o fiskalizaciji propisuje da se novčanom kaznom od 200,00 do 2.000,00 kuna kažnjava kupac te svaki primatelj računa koji ne zadrži izdani račun nakon izlaska iz poslovnog prostora ili ga ne pokaže na zahtjev službene osobe.
Mnogi potrošači pitaju se do kada moraju čuvati račune i pod kojim nas ovlastima porezni inspektori smiju presretati na cesti. O tome se nedavno pisalo u medijima pa, među ostalim, i na jednom internetskom portalu. Naime, prema tamo objavljenom članku proizlazi da porezni inspektori doista imaju pravo zaustavljati građane ne samo ispred poslovnih prostora u kojima je obavljena kupnja, već i nasred ulice i zahtijevati da im pokažu račune. Što se čuvanja računa tiče, dotična porezna inspektorica smatra da je najbolje čuvati račune do dolaska kući.
U primjeni članka 26. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom postavljaju se i druga pitanja – primjerice, ako je kupac te svaki primatelj računa dužan zadržati izdani račun nakon izlaska iz poslovnog prostora, a kupnja je obavljena u nekom shopping centru (u kojem postoji mnogo poslovnih prostora), znači li to da kupac ne čini prekršaj ako račun zadrži nakon izlaska iz pojedinog poslovnog prostora unutar centra, ali ga, recimo, baci u koš koji se nalazi na šetalačkom dijelu centra? Dakle, zapravo, postavlja se pitanje što je poslovni prostor u smislu navedenog Zakona.
Definiciju smo pronašli u članku 2. točki 6. Zakona, kojim se „poslovni prostor“ definira kao svaki zatvoreni ili otvoreni prostor, ali i svako pokretno mjesto (kombi i dostavna vozila) koje služi za obavljanje djelatnosti isporuke dobara te obavljanje usluga. Za potrebe provedbe fiskalizacije zasebnim poslovnim prostorom može se smatrati dio ili više dijelova jednog poslovnog prostora u kojima se obavlja različita djelatnost. Poslovnim prostorom smatra se i prostor koji obveznik fiskalizacije radi potrebe obavljanja djelatnosti koristi samo povremeno ili privremeno za potrebe održavanja sajmova, seminara ili provedbu sličnih djelatnosti. Za djelatnosti koje se obavljaju na terenu obveznik fiskalizacije samostalno određuje potrebu zasebnog vođenja pokretnog poslovnog prostora ovisno o prirodi posla.
Iz ovakve definicije poslovnog prostora, pogotovo one koja definira zasebni poslovni prostor, dalo bi se zaključiti da se cijeli shopping centar smatra jednim poslovnim prostorom koji ima mnogo zasebnih poslovnih prostora, što bi onda značilo da su kupci dužni zadržati račun za obavljenu kupnju i nakon izlaska iz shopping centra.