Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u članku 63. izričito navodi: „zabranjena su sva ograničenja za protok kapitala između država članica, te država članica i trećih zemalja“, te „zabranjena su sva ograničenja za platni promet koji se odv?a između država članica, te država članica i trećih zemalja“, pri čemu za treće zemlje mogu postojati određena ograničenja. Pravni temelj ove slobode su članci 63. do 66. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), dopunjeni člancima 75. i 215. UFEU-a o sankcijama.
Sloboda kretanja kapitala u EU tumači se veoma široko. Nije u pitanju samo prijenos novca preko granica – pojam obuhvaća propise iz područja poput ulaganja, kredita, investicijskih fondova, transakcija vrijednosnim papirima, tekućih računa, depozita, štednih računa, osiguranja i prijenosa imovine. Ovdje ulaze, primjerice, i prepreke stjecanju nekretnina te propisi o tekućim plaćanjima te borbi protiv pranja novca i financiranju terorizma.
Republika Hrvatska vrlo je dugo čuvala svoja ograničenja kretanja kapitala – sve do 1. siječnja 2011. (tada su stupile na snagu izmjene i dopune Zakona o deviznom poslovanju, NN 145/10). Praktično je bilo zabranjeno posjedovanje štednog ili nekog sličnog računa izvan Hrvatske, a postojala su i druga ograničenja, kao što je zabrana iznošenja gotovog novca.
Jedna od operativnih posljedica prilagodbe Uniji je uvođenje IBAN-a. International Bank Account Number (IBAN, hrv. Međunarodni broj bankovnog računa) je međunarodni standard za numeraciju bankovnih računa, a koji je stvorila Europska komisija za bankarske standarde (European Committee for Banking Standards). Uveden je kako bi olakšao plaćanja unutar Europske unije. Osim toga EU je obvezala financijske institucije da potpuno transparentno informiraju građane o cijeni usluge, rokovima izvršavanja plaćanja, korištenim tečajevima stranih valuta, naknadama i kamatama, a propisane informacije moraju građanima dostavljati besplatno.
Sloboda kretanja kapitala, kao ni druge temeljne slobode u EU, također nije apsolutna. Ograničenja su moguća, ali nacionalna država mora ih detaljno obrazložiti. U pravilu jedina opravdana ograničenja kretanja kapitala, što uključuje i ona unutar Unije, koja države članice mogu primijeniti, utvrđena su člankom 65. UFEU-a i obuhvaćaju: (i) mjere za sprečavanje povrede nacionalnih zakona (posebno u području oporezivanja i bonitetnog nadzora financijskih usluga), (ii) postupke za prijavu kretanja kapitala u administrativne ili statističke svrhe, te (iii) mjere opravdane razlozima javnog poretka ili javne sigurnosti. Taj članak dopunjen je člankom 75. UFEU-a kojim su utvrđene mogućnosti financijskih sankcija protiv pojedinaca, skupina ili nedržavnih subjekata radi suzbijanja terorizma i borbe protiv njega. U skladu s člankom 215. UFEU-a financijske sankcije mogu se poduzeti protiv trećih zemalja, pojedinaca, skupina ili nedržavnih subjekata na temelju odluka donesenih u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
Zbog nerazvijenosti hrvatskih poljoprivrednih područja, Hrvatskoj je odobrena iznimka od pravila slobode kretanja kapitala u vidu sedmogodišnjeg razdoblja s rokom produljenja od još tri, u kojem je osobama iz EU i Europskog ekonomskog prostora zabranjeno stjecanje tih područja. U navedenom razdoblju treba osnažiti i razviti poljoprivredno zemljište, te se na taj način izbjegavaju poremećaji izazvani velikim interesima stranaca za kupnju ovakvih zemljišta.
Ako države članice neopravdano ograničavaju slobodno kretanje kapitala, primjenjuje se redovni postupak zbog povrede obveze naveden u člancima 258. do 260. UFEU-a.
Na temelju članaka 63. UFEU i Direktive 88/361 razvila se praksa Europskog suda (Sud), temeljem koje se tzv. "zlatne dionice", tj. dionice kojima se narušava proporcionalnost upravljačkih prava u odnosu na udio u vlasništvu poduzeća, smatraju suprotnima slobodi kretanja kapitala, stoga što ograničavaju izravne investitore da stvarno upravljaju poduzećem, te ih odvraćaju od izravnih investicija.
Izložit ćemo ukratko predmet koji je Europska komisija pokrenula protiv Njemačke (C-112/05 Commission v. Germany). Spor je započeo zbog njemačkog zakona koji je propisivao da, bez obzira na vlasnički udjel u poduzeću Volkswagen A. G., najveći postotak mogućih glasova dioničara ne može prelaziti 20% (voting cap), da isti postotak od 20% glasova može blokirati donošenje odluka (blocking minority), te da savezna vlada SR Njemačke i zemaljska vlada Donje Saske mogu imenovati po dva člana savezne odnosno zemaljske vlade u nadzorni odbor.
Sud je zaključio da je Njemačka prekršila odredbe Ugovora o slobodi kretanja kapitala, između ostalog, i zbog toga što je zakonom propisala da u nadzornom odboru poduzeća Volkswagen po sili zakona sjede 2 predstavnika savezne i dva predstavnika zemaljske vlade Donje Saske. Prema shvaćanju Suda, time je "... ograničila mogućnost dioničara da sudjeluju u poduzeću kako bi uspostavili ili zadržali trajnu i izravnu ekonomsku vezu s njime koja bi im omogućila da sudjeluju učinkovito u upravljanju tim poduzećem ili u njegovom nadzoru..." Na taj način Njemačka "...odvraća izravne investitore iz drugih država članica od investiranja u kapital poduzeća."
Godinu dana nakon presude Njemačka je izmijenila sporne zakonske odredbe te njemački državni i zemaljski ministri više ne sjede u nadzornom odboru Volkswagena.
Europski sud definira slobodu kretanja kapitala kao pravo dioničara da upravljaju poduzećem i u okviru toga koriste svoju upravljačku diskreciju, a države članice imaju obavezu ukloniti iz pravnog poretka sva pravna pravila koja tu slobodu ograničavaju. Ova definicija ne sprečava države članice da imaju vlasničke udjele u poduzećima, ali ih sprečava da svojim vlasničkim udjelima pripisuju bilo kakva dodatna prava koja bi umanjila upravljačka prava redovnih dioničara. Isti zaključak proizlazi iz čitavog niza presuda u kojima je Sud odlučivao o tzv. "zlatnim dionicama". Ono što je tim predmetima zajedničko je stav Suda da država krši pravo EU uvijek kada u okviru poduzeća djeluje kao regulator, a ne kao vlasnik. Umjesto da se autoritetom državne vlasti upliće u donošenje poduzetničkih odluka, svoje socijalne ciljeve javna vlast može provoditi provodeći javne politike posredovane kroz parlament.
U svojoj ustaljenoj praksi vezanoj uz tzv. zlatne dionice, Europski sud sustavno je oglašavao suprotnim slobodi kretanja kapitala (članak 63. UFEU) miješanje države u svojstvu javne vlasti u donošenje poslovnih odluka poduzeća u kojima država ima vlasničke udjele. Pri tome je pojasnio da su u dosegu članka 63. čak i one nacionalne mjere koje nisu diskriminatorne u odnosu na ulagače iz drugih država članica, već koje “… na neki način ograničavaju mogućnost učinkovitog sudjelovanja u upravljanju poduzećem ili u njegovoj kontroli.” . Jedini slučaj u kojem je prihvatio nacionalne mjere kao opravdane bio je predmet C-503/99 Commission v. Belgium iz 2002.
Kraljevskim dekretom od 10. lipnja 1994., Belgija je u poduzeću Société nationale de transport par canalisations stekla pravo da se nadležni ministar može suprotstaviti odlukama koje se odnose na korištenje infrastrukture za transport energenata, ako smatra da su odluke poduzeća suprotne nacionalnom interesu u energetskom sektoru. Dodatno, dekret je dodijelio pravo saveznoj vladi da imenuje dva predstavnika u upravu poduzeća. Ti predstavnici mogu predložiti ministru da poništi bilo koju odluku uprave poduzeća za koju smatraju da je suprotna smjernicama nacionalne energetske politike. Slična prava belgijska vlada dobila je dekretom od 16. lipnja 1994. u pogledu poduzeća Distrigaz. Kako bi opravdala ove propise Belgija se pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti koja zahtijeva stabilnu opskrbu plinom. Europski sud odlučio je da navedeni nacionalni propisi predstavljaju ograničenje kretanja kapitala, ali da su zbog određenih okolnosti opravdani.
Vezano uz ova pitanja, u svom mišljenju u vezanim predmetima C-282/04 i C-283/04 nezavisni odvjetnik Europskog suda Miguel Poiares Maduro pojasnio je da Europski sud štiti načelo poduzetničke autonomije, a država mora identificirati specifični javni interes koji bi mogao opravdati moguće restrikcije. Pravila kojima se državi dodjeljuju posebna prava moraju se temeljiti na objektivnim i jasnim kriterijima koji ne zadiru u tržišne slobode više od onoga što je nužno za ostvarivanje javnog interesa. Maduro također naglašava važnost postojanja učinkovitog sudskog nadzora nad odlukama državne vlasti (§ 31 mišljenja).
Belgijski slučaj iz 2002. godine ujedno je i jedini do sada u kojem je ograničenje proglašeno opravdanim. To je bilo moguće zbog izuzetno usko formuliranog ograničenja, koje je bilo jasno i precizno definirano i podvrgnuto sudskom nadzoru nacionalnih sudova. Pri tome je, prema mišljenju Europskog suda, sačuvana poslovna autonomija poduzeća, što sud i nezavisni odvjetnik Maduro ističu kao vrijednost koju europsko pravo štiti.
Danijela Damjanović, univ. spec. europskih studija