U postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. L. iz M. (BiH), Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Odluku br. U-III-1941/11 od 14. veljače 13. kojom se ustavna tužba usvaja te se ukida presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4215/2008-4 od 17. veljače 2011. i predmet vraća Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
Podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi da su mu presudom Upravnog suda povrijeđene temeljne slobode i ljudska prava zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske.
U obrazloženju odluke Ustavnog suda navodi se da je zaštita ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u pojedinačnim slučajevima neodvojiva od temeljne ustavne zadaće Ustavnog suda da „jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske“ – članak 2. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Ustavni sud podsjeća i na obveze kojih su se države dužne pridržavati u izgradnji pravnih sustava, izrečenu u predmetu Europskog suda za ljudska prava Broniowski protiv Poljske (presuda, veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96): „184. ... imperativ održavanja legitimnog povjerenja građana u državu i pravo koje ona stvara, inherentan vladavini prava, zahtijeva od vlasti da eliminiraju disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava i isprave izvanpravnu praksu (to rectify the extra-legal practices).“
Sukladno tome, sve pravne norme koje se primjenjuju u ustavnosudskih postupcima moraju se tumačiti tako da pridonose ostvarenju tih zadaća.
Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010. utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje, sadržana u članku 29. stavku 1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19. stavkom 2. Ustava.
U ovom je ustavnosudskom postupku Ustavni sud, polazeći od navoda podnositelja ustavne tužbe, trebao odgovoriti na pitanje je li podnositelju načinom na koji su nadležna upravna tijela i Upravni sud tumačila i primijenila mjerodavne odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/06, u nastavku: Ugovor), povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava?
Ustavni sud ne bavi se pogreškama u činjenicama ili pravu pa stoga, u pravilu, ne preispituje razloge koji su naveli sudove da usvoje jednu, a ne neku drugu odluku. Uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci tumačenja odnosno primjene prava od strane sudova, u konkretnom slučaju Upravnog suda, suglasni s Ustavom ili su doveli do povrede ustavnih prava.
U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je podnositelj (hrvatski državljanin) – nakon što mu je kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane priznat status ratnoga vojnog invalida zbog stradavanja zadobivenog u obrani suvereniteta HR Herceg Bosne pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane dana 27. prosinca 1994. u mjestu V. uslijed detonacije neprijateljske granate – podnio zahtjev nadležnom tijelu HZMO-a Republike Hrvatske za priznavanje prava na invalidsku mirovinu sukladno Ugovoru.
Povjerenstvo za reviziju ocjene invalidnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti – prema navodima iz drugostupanjskog upravnog rješenja kojim je odbijena žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje – obavilo je 10. siječnja 2008. reviziju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Područne službe u Zagrebu od 5. srpnja 2007., usuglasivši se s ocjenom invalidnosti, „ali nisu suglasni s uzrokom invalidnosti. Prema odluci Povjerenstva uzrok invalidnosti nije predmet ocjene sukladno članku 1. stavku 1. točki 7. Ugovora HVO.“, s obrazloženjem da bez obzira na činjenicu što je žalitelj državljanin Republike Hrvatske „nije ostvario status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, pa nema zakonskog osnova za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.“ (Na temelju te ocjene, prvostupanjsko upravno tijelo odbilo je zahtjev podnositelja ustavne tužbe za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, što je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela).
Navedeno pravno stajalište drugostupanjskog upravnog tijela prihvatio je u osporenoj odluci i Upravni sud s obrazloženjem kako podnositelj „nije osoba iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora, budući da nije ostvario status ratnoga vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva“. Naime, Upravni sud smatra da „tužitelj nije ostvario status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, već po osnovi povrede i oboljenja ... i ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu primjenom navedenog Ugovora.“
S obzirom na takav pristup Upravnog suda, Ustavni sud upozorava da se svi propisi i akti kojima se pojedincima daju prava ili nameću obveze moraju tumačiti na način koji će, u skladu s njihovim ciljem i svrhom, omogućiti stvarnu i djelotvornu pravnu zaštitu ustavnih prava pojedinaca u skladu sa specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. To je osobito važno kad je riječ o pravima iz članka 29. stavka 1. Ustava. Potrebno je podsjetiti da i Europski sud opetovano naglašava važnost članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tako je u predmetu Perez protiv Francuske (presuda, veliko vijeće, 12. veljače 2004., zahtjev br. 47287/99) istaknuto: „64. U tom smislu Sud primjećuje da pravo na pošteno suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje članka 6. stavka 1. ...“
Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, Ustavni sud ocjenjuje da je način na koji su protumačene i primijenjene mjerodavne odredbe Ugovora (članka 1. stavka 1. točke 7.) od strane Upravnog suda (i nižestupanjskih) upravnih tijela da podnositelj – kojemu je utvrđeno 80% oštećenje organizma pri stradavanju na prvoj crti bojišnice od detonacije minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja – nije ostvario status ratnog vojnog invalida budući da je prema navodima iz obrazloženja presude Upravnog suda njegova invalidnost nastala „po osnovi povrede i oboljenja“, a ne „po osnovi ranjavanja i zatočeništva“ – neživotan i arbitraran.
Tim više što niti Upravni sud (a prije njega niti nižestupanjska upravna tijela) nisu navela niti jedan razlog zbog kojeg smatraju da se (nesporne) okolnosti stradavanja podnositelja ustavne tužbe – u izvršavanju svoje vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice – ne smatraju ranjavanjem već (običnom) povredom. Dakle, ničim, osim formalnog pozivanja na mjerodavnu odredbu Ugovora nisu obrazložili svoje stajalište. Drugim riječima, mjerodavno pravo na koje su se pozvali nisu ispunili sadržajem – razlozima zbog kojih smatraju da se činjenice i okolnosti stradavanja podnositelja ustavne tužbe ne smatraju ranjavanjem, već povredom u smislu članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje navedeni pristup Upravnog suda formalističkim, koji ne uzima u obzir pravi smisao i svrhu, kako članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora, tako niti Ugovora u cijelosti, koji pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO, državljane Republike Hrvatske) – stradale (pod određenim okolnostima) na teritoriju Bosne i Hercegovine i s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida – izjednačava s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
Ustavni sud podsjeća da se pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).
Zbog toga, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ocijenio da su učinci osporenih upravnih akata i osporene presude Upravnog suda takvi da, u mjeri koja je relevantna s ustavnopravnog gledišta, narušavaju podnositeljevo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Osporenom presudom nisu poštovana ni ustavna jamstva sudske kontrole upravnih akata (članak 19. stavak 2. Ustava), koja podrazumijevaju stvarnu i učinkovitu, neovisnu i nepristranu sudsku zaštitu od nezakonitih akata tijela državne uprave i drugih tijela s javnim ovlastima.