Račun je, sukladno članku 5. Zakonu o računovodstvu, knjigovodstvena isprava koja može biti izdana bilo u elektroničkom ili pisanom obliku o nastalom poslovnom događaju. Već u samom Zakonu sasvim je razvidno da zakonodavac poznaje i dopušta izdavanje računa na dva različita medija – u pisanom ili u elektroničkom obliku. Obvezni sadržaj svakog računa propisan je u članku 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. S obzirom na njegove odredbe, žig i potpis izdavatelja računa ne bi bio obvezni sadržaj izdanog računa. Međutim, s obzirom da je račun knjigovodstvena isprava, supsidijarno se primjenjuje odredba članka 6. Zakona o računovodstvu, prema kojoj svaka knjigovodstvena isprava koja je izdana u pisanom obliku mora biti potpisana od strane ovlaštene osobe.
S obzirom na nedorečenost ovakve zakonske odredbe, može se postaviti pitanje je li ovlaštena osoba ujedno dužna i dokazati svoje svojstvo ovlaštene osobe odnosno je li potrebno na takvu ispravu staviti žig izdavatelja. U sudskoj praksi postoje zanimljiva stajališta, primjerice, odluka Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-1133/03 od 11. ožujka 2003., prema kojoj za pravovaljanost isprave upotreba pečata nije obvezna. No, mi iznosimo suprotan stav citiranoj sudskoj odluci. Naime, jasno je da predmetnu ispravu izdaje osoba koja je ovlaštena zastupati izdavatelja računa. Sukladno posebnim zakonima, izdavatelja mogu zastupati različita tijela, primjerice, uprava trgovačkog društva. Budući da su osobe koje izdaju i potpisuju račune u načelu uvijek i zaposlenici trgovačkog društva, smatramo da se na njih supsidijarno primjenjuje članak 43. Zakona o trgovačkim društvima. Ističemo da treća osoba kojoj se izdaje račun ne mora znati da je osoba koja je potpisnik računa ujedno i ona osoba na koju je izdavatelj prenio takvu ovlast osobito iz razloga što se dodjeljivanje takve ovlasti može uređivati internim aktima društva odnosno ugovorom o radu. Sukladno članku 4. Zakona o obveznim odnosima, sudionici obveznih odnosa dužni su se pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Dakle, prema trećoj osobi potpisnik se mora predstaviti kao osoba ovlaštena za poduzimanje pojedine radnje, u ovom slučaju izdavanja računa, te bi stoga uz njezin potpis morao stajati i žig izdavatelja.
Osim u pisanom obliku, račun može biti izdan i u obliku elektroničkog zapisa. Račun izdan u obliku elektroničkog zapisa mora biti potpisan od strane njegovog izdavatelja sukladno Zakonu o elektroničkom potpisu. Ovaj zakon razlikuje dvije vrste potpisa – elektronički potpis i napredni elektronički potpis. Mišljenja smo da bi račun izdan u obliku elektroničkog zapisa trebao biti potpisan naprednim elektroničkim potpisom. Zanimljiva je i zakonska formulacija prema kojoj napredni elektronički potpis u potpunosti zamjenjuje vlastoručni potpis odnosno vlastoručni potpis i pečat. Naime, iz navedenog proizlazi da račun potpisan naprednim elektroničkim potpisom, kada ga potpisuje poduzetnik izdavatelj računa, zamjenjuje žig i potpis ovlaštene osobe. Zakonom o fiskalizaciji u prometu gotovinom određeno je da svaki fiskalni račun koji je izdan putem fiskalne blagajne, mora ujedno sadržavati i napredni elektronički potpis kako bi se putem njega mogao identificirati izdavatelj računa i njegovo svojstvo ovlaštene osobe.
Na temelju svega navedenoga smatramo da je račun, kao knjigovodstvenu ispravu, uvijek nužno potpisati na način koji nedvojbeno identificira ovlaštenu osobu i izdavatelja računa, a sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama. Mišljenja smo da račun koji ne sadrži žig i potpis izdavatelja odnosno napredni elektronički potpis ne može proizvoditi pravne učinke prema trećoj osobi jer predmetna isprava nije vjerodostojna isprava.
Daniel Deković, mag. iur.