Radi se o postupku kojeg iniciraju suci u državama članicama kada od Europskog suda zahtijevaju ocjenu valjanosti ili tumačenje neke norme europskog prava koja je nužna za presuđivanje u konkretnom postupku. Ovaj postupak važan je za postojanje „europskog sudskog dijaloga“ i iznjedrio je neka od temeljnih načela Europskog prava poput načela izravnog učinka i načela nadređenosti europskog prava nad nacionalnim pravom.
Profesor Rodin, kao sudac Europskog suda ima obavezu održavati ovakva predavanja u Republici Hrvatskoj i promicati aktivnost svog suda i s njom upoznavati našu stručnu javnost. Nažalost, ne smije komentirati slučajeve koji su pred sudom kao niti naše pozitivno zakonodavstvo, pa je slušateljstvo ostalo bez odgovora na nekoliko zanimljivih pitanja koja su se odnosila na usklađenost naših zakona (konkretno nacrta novog Zakona o radu) s pravnom stečevinom EU.
Ako bi željeli istaknuti neke poruke iz izlaganja, to je svakako poruka da sudovi trebaju interpretirati domaće pravo, čak i u područjima u kojima je neki pravni odnos u isključivoj nadležnosti država članica, u svjetlu ukupnog prava Europske unije. Također, naglašena je i dužnost Vrhovnog suda u slučaju potrebe za tumačenjem neke norme europskog prava, u postupku koji se vodi pred njime, da Europskom sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku (dosad se uglavnom koristio termin prethodno pitanje odnosno prethodni postupak). Kada su u pitanju niži sudovi, oni mogu podnijeti zahtjev i to čine u formi kakva je predviđena domaćim postupovnim pravilima, ali ta postupovna pravila, bez obzira na procesnu autonomiju država članica, ne smiju onemogućiti prvostupanjske sudove (i drugostupanjske) od postavljanja zahtjeva Europskom sudu. Tu valja navesti i stav Saveznog ustavnog suda SR Njemačke, s kojim nas je upoznao predavač, prema kojem propust postavljanja zahtjeva za prethodnu odluku Europskom sudu predstavlja uskratu prava na zakonitog suca. Konačno, predavač je upozorio i na mogućnost tužbe za naknadu štete protiv države ako Vrhovni sud propusti podnijeti zahtjev za prethodnu odluku pa zbog toga stranka pretrpi štetu.
Profesor Rodin izlagao je i o načinu rada Europskog suda kada odlučuje o zahtjevu. Posebno je bilo zanimljivo čuti o pravnim lingvistima koji prevode sadržaj zahtjeva na francuski jezik koji je radni jezik suda, ali i koji „rafiniraju“ postavljeno pitanje. Korisna je i informacija o sastavu u kojem sud odlučuje, naročito kada između recentnih odluka Europskog suda tražimo one relevantne. Naime, sud može odlučivati u vijeću od tri, pet ili petnaest sudaca, a izuzetno u vijeću u kojem sudjeluju svi suci. Tako u vijeću od tri suca, sud odlučuje u predmetima u kojima se očekuje da će samo biti ponovljeno neko od ranije zauzetih stajališta. U vijećima od pet sudaca ili u vijećima od petnaest sudaca, sud će odlučivati ako treba razvijati novu sudsku praksu ili produbljivati postojeću. O značenju predmeta govori i podatak je li prilikom odlučivanja održana rasprava. U tom slučaju na raspravi mogu sudjelovati i stranke, ali i predstavnici konkretne države, predstavnici država članica kojih se odluka može ticati kao i predstavnici institucija EU. O značenju predmeta može govoriti i činjenica da je o postavljenom pitanju mišljenje dao i nezavisni odvjetnik pri Europskom sudu.
Zahtjev je ovlašten postaviti jedino nacionalni sud, međutim, stranke su te koje ga mogu potaknuti na njegovo postavljanje, što su ovlaštene činiti u tijeku cijelog postupka pred domaćim sudom. Pri tome valja upozoriti na situacije u kojima treba na adekvatan način dati priliku Vrhovnom sudu, kao najvišem sudu u državi, da izvrši svoju ulogu u smislu odredbe iz članka 267. stavak 3. UFEU. Primjerice, u parničnom postupku, stranke moraju na adekvatan način izjaviti izvanrednu reviziju, zadovoljiti sve procesne pretpostavke, kako bi Vrhovni sud bio u mogućnosti izvršiti svoju ulogu.
Zaključno, predavanje je pokazalo veliki interes hrvatskih sudaca za rad Europskog suda kao i za europsko pravo. Prema postavljenim pitanjima može se zaključiti da su pojedini sudionici vrlo upućeni u materiju, ali bilo je i onih koji su zabrinuti hoće li moći zadovoljiti novopostavljene zahtjeve. U svakom slučaju interes postoji, samo je pitanje hoće li državna tijela koja su za to zadužena, u teškoj financijskoj situaciji pronaći dovoljno sredstava za edukaciju svih zainteresiranih. Kao i kod iskustva s Europskim sudom za ljudska prava, pametnije je unaprijed pripremiti one koji će se baviti ovom materijom nego plaćati kazne zbog njihove nespremnosti. O posrednim posljedicama na pravni sustav da i ne govorimo.
Željko Pajalić, sudac Županijskog suda u Zagrebu