Zakon o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) ne propisuje izričitu mogućnost privremenog udaljenja s posla. Takva mogućnost doduše postoji u jednom specifičnom radnopravnom trenutku, kojeg regulira članak 149. stavka 10. Zakona o radu. Iz te odredbe proizlazi kako poslodavac može privremeno udaljiti radnika s posla samo u slučaju kumulativnog ispunjenja dva uvjeta: ako izvanredno otkazuje ugovor o radu i ako je riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa.
Zakon o radu ne predviđa mogućnost privremenog udaljenja ako takva odluka nije vezana uz izvanredni otkaz ugovora o radu. Prema tome, poslodavac neće imati mogućnost privremeno udaljiti radnika s posla kada se tek utvrđuje je li došlo do povrede radnih obaveza ili pri pokretanju postupka redovitog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika (u tom smislu i sudska praksa: „Kad je poslodavac donio odluku o redovitom, a ne izvanrednom otkazu ugovora o radu, nisu bile ispunjene pretpostavke predviđene odredbom čl. 152. t. 10. ZR/04 za donošenje odluke o privremenom udaljenju tužitelja kao radnika“, Vrhovni sud RH, Revr-525/06 od 29. studenoga 2006.), dok će kod izvanrednog otkazivanja mjeru privremenog udaljenja moći koristiti u slučaju osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.
Takvo stajalište zauzela je i sudska praksa: „Nema mjesta privremenom udaljenju radnika s posla kao samostalne mjere poslodavca ako istodobno izostane postupak izvanrednog otkazivanja radnog odnosa." - Županijski sud u Rijeci, Gž-2268/00 od 17. siječnja 2001. godine. Međutim, ako poslodavac pokrene postupak izvanrednog otkazivanja, u tom slučaju mjeru privremenog udaljenja može koristiti čim dođe do skrivljenog ponašanja radnika.
Dakle, poslodavac ima mogućnost u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, privremeno udaljiti radnika s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza. Međutim, poslodavac ima obvezu isplaćivati mjesečnu naknadu plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca.
Bitno je naglasiti da se mogućnošću iz članka 149. stavka 10. Zakona o radu poslodavac može koristiti samo ako donosi odluku o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a ne i u slučaju kada izvanredno otkazuje radni odnos zbog neke druge osobito važne činjenice.
Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2662/00 od 14. ožujka 2001.) „poslodavac ima ovlast privremeno udaljiti radnika s posla čim dođe do skrivljenog ponašanja radnika. Svrha odredbe Zakona o radu zaštita je poslodavca i ta zaštita od skrivljenog ponašanja radnika treba biti odmah ostvarena." U obrazloženju te odluke među ostalim je navedeno: „Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluka tuženika o privremenom udaljavanju tužitelja s posla od 7. i 23. travnja 1999.
U postupku je utvrđeno da tuženik zbog osobito teške povrede radne obveze namjerava tužitelju dati izvanredni otkaz ugovora o radu po odredbi čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR). Tuženik po odredbi čl. 146. ZR samo uz suglasnost zaposleničkog vijeća može dati otkaz ugovora o radu tužitelju, međutim zaposleničko vijeće odbilo je dati prethodnu suglasnost. Tuženik je u spisu suda prvog stupnja br. P-1030/99 zatražio, da sud donese presudu koja će nadomjestiti suglasnost zaposleničkog vijeća i zahtjev tuženika je prihvaćen presudom na temelju priznanja od 24. 9. 1999. Tuženik je odluku o privremenom udaljavanju s posla donio temeljem odredbe čl. 145. toč. 10. ZR.
Žalbeni sud preinačio je presudu suda prvog stupnja i prihvatio zahtjev tužitelja, jer smatra da tuženik nije mogao tužitelja udaljiti s posla, dok nisu ispunjeni uvjeti za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu, pa u konkretnom slučaju do donošenja sudske odluke koja će nadomjestiti suglasnost zaposleničkog vijeća. Prema stajalištu ovog suda pogrešno je pravno stajalište žalbenog suda, jer je svrha odredbe čl. 145. toč. 10. ZR zaštita poslodavca i ta zaštita od skrivljenog ponašanja zaposlenika treba odmah biti ostvarena, pa poslodavac može zaposlenika privremeno udaljiti s posla čim dođe do skrivljenog ponašanja zaposlenika.“
Sagledavajući stajalište Vrhovnog suda i odredbu Zakona o radu u cjelini, može se zaključiti kako poslodavac može koristiti privremeno udaljenje s posla i u razdoblju dok čeka odluku suda da ga se oslobodi obveze zadržavanja radnika na radu i obveze isplate naknade plaće. Pritom je važno napomenuti da je sve do donošenja sudske privremene mjere poslodavac dužan isplaćivati radniku naknadu plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca kako je to propisano odredbom članka 149. stavka 10. Zakona o radu.