Ovršni postupak u hrvatskom pravu je izvanparnični postupak uređen Ovršnim zakonom. Osnovna svrha ovršnog postupka je prisilno namirenje tražbine odnosno osiguranje tražbine vjerovnika. Ovršni postupak vrlo se često provodi na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima ovršenika fizičkih osoba. Sukladno članku 58. Zakona o platnom prometu, transakcijski računi jesu tekući računi i žiroračuni. Opseg ograničenja i izuzimanje od ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika fizičkih osoba propisan je člankom 172. i 173. Ovršnog zakona odnosno člankom 149. Ovršnog zakona (1996.). Odredbama navedenih članaka stvorena je mogućnost, a koja je provedena u Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i njegovim podzakonskim aktima, da ovršenici fizičke osobe u nekoj od banaka otvore zaštićeni račun na koji će se isplaćivati primanja koja ovršenik prima s osnova prihoda od nesamostalne djelatnosti odnosno plaće.
Dakle, u uvjetima blokade računa ustežu se sva novčana sredstva po svim transakcijskim računima koje ovršenik ima otvorene kod bilo koje od banaka odnosno po svim oročenim sredstvima, pri čemu je ostavljena mogućnost ovršeniku da otvori zaštićeni račun preko kojeg će primati plaću odnosno naknade koje su izuzete od ovrhe.
Prema našem mišljenju ovakvo zakonsko rješenje u velikoj je mjeri manjkavo. Naime, sukladno članku 61. Zakona o porezu na dohodak, svi primici koji se isplaćuju fizičkim osobama moraju se isplaćivati preko žiroračuna. U predmetnom slučaju to zapravo znači da fizička osoba koja ostvaruje primitke od samostalnog rada, kao primjerice fizička osoba koja se bavi slobodnim zanimanjem, mora imati otvoren žiroračun i preko žiroračuna primati naknade za obavljeni rad. Naknade koje se isplaćuju takvim osobama moraju se isplaćivati u bruto iznosu iz razloga što su osobe koje se bave slobodnim zanimanjem ujedno i same obveznici obračuna i uplate doprinosa koji se isplaćuju sa i na plaću.
Nadalje, fizičke osobe na isplaćene naknade moraju, kao obveznici poreza na dohodak, platiti porez, a neto koji preostane po odbitku dužnih davanja predstavlja prihod od samostalnog rada ili jednostavno rečeno plaću. Otvaranjem mogućnosti za prisilnim namirenjem svih novčanih sredstava koje takve osobe primaju po osnovi samostalne djelatnosti zakonodavac je zapravo provedbu ovrhe na novčanim sredstvima doveo do apsurdne situacije koja se očituje u tome da su ovršena novčana sredstva koja uopće ne pripadaju ovršeniku niti ulaze u njegovu imovinu već pripadaju trećoj osobi, u predmetnom slučaju Republici Hrvatskoj.
Dakle, iz navedenog proizlazi da su određene fizičke osobe stavljene u povoljniji odnosno nepovoljniji položaj. Sama ta činjenica otvara mogućnost za podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ovakvih zakonskih rješenja.
Na primjeru provedbe ovrhe na novčanim sredstvima htjeli smo ukazati na neodrživost zakonskih rješenja kojima je uređena blokada računa. Razvidno je da sustav blokade računa kako je uređen hrvatskim zakonodavstvom treba korijenite i kvalitetne promjene koje će imati za cilj omogućavanje namirenja vjerovnika uz istovremeno omogućavanje dužniku da raspolaže s dovoljnom količinom novčanih sredstava kako bi mogao podmirivati svoje tekuće obveze.
Daniel Deković, mag. iur.