Prema članku 139. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13), nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.
Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Ako ima više nasljednika, dugovi ostavitelja dijele se razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, osim ako je oporukom drugačije određeno.
U primjeni Zakona o nasljeđivanju javilo se sljedeće pitanje – odgovara li zakonski nasljednik za dugove ostavitelja, ako je odlučeno da se ostavinska rasprava neće provoditi zbog nepostojanja imovine? Odgovor na to pitanje posljedično se odnosi na pitanje može li zakonski nasljednik biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova koje ostavio ostavitelj.
Odgovor smo pronašli u sudskoj odluci Županijskog suda u Varaždinu, br. Gžx-244/11-2 od 7. prosinca 2011. u kojoj je, među ostalim, navedeno:
„Točne su tvrdnje žalbe da je u ostavinskom postupku iza pok. III-dužnika doneseno rješenje br. …, kojim je odlučeno da se iza imenovanog neće provoditi ostavinska rasprava, jer on nakon svoje smrti nije ostavio imovinu, utemeljivši navedeno rješenje na odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN). Navedeno rješenje postalo je pravomoćno danom njegovog donošenja, 14. prosinca 2005.g.
Kod toga valja istaknuti da je nesporno da je žalitelj sin pok. III-dužnika i ujedno jedini njegov nasljednik, a što potvrđuju podaci iz smrtovnice sadržane u ostavinskom predmetu.
Točno je i to, kako žalba ističe, da sukladno odredbi čl. 139. st. 1. ZN-a nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove, a prema st. 3. istog propisa do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Međutim, ove činjenice, i po stajalištu ovoga suda, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, ne isključuju pasivnu legitimaciju žalitelja kao nasljednika pok. III-dužnika. Žalitelj se naime, s obzirom na činjenicu da je univerzalni pravni sukcesor pok. III-dužnika ne može protiviti ulasku u njegovu pravnu poziciju u ovom postupku, jer je za nju odlučno samo to što je on nasljednik pok. III-dužnika.
Radi toga su neosnovane njegove tvrdnje kojom on spori pravilnost i zakonitost rješenja prvostupanjskog suda prihvaćanjem pasivne legitimacije njega kao nasljednika iza pok. III-dužnika u ovom ovršnom postupku. Njegova procesna pozicija stupanja na mjesto pok. III-dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik, bez obzira na činjenicu je li slijedom te svoje pozicije on doista i naslijedio kakvu imovinu. Naime, njegova procesna pozicija odvojena je od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate ovrhovoditelja od žalitelja, s obzirom na citiranu odredbu čl. 139. st. 3. ZN-a da nasljednici odgovaraju za dugove ostavine do visine naslijeđene imovine, pri čemu žalitelj kao nasljednik pok. III-dužnika koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove. Kao što je već istaknuto, ta činjenica ga međutim ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik preuzme postupak na pasivnoj strani – poziciju III-dužnika kakvu je imao i njegov pok. otac I. N. u predmetnom postupku.“