Ostavinski postupak

Ostavinski postupak pokreće se po službenoj dužnosti kada sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, a mjesna nadležnost za raspravljanje ostavine određuje se prema ostaviteljevu prebivalištu u vrijeme smrti, odnosno podredno: prema boravištu, mjestu gdje se nalazi pretežni dio njegove ostavine u Hrvatskoj, te prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana. Bitno je napomenuti da stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost u ostavinskom postupku.

Sadržaj smrtovnice propisan je zakonom (članak 193. Zakona o nasljeđivanju), te osim cjelovitih podataka o ostavitelju, mora sadržavati i podatke o bračnom, izvanbračnom drugu, podacima ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo bilo temeljem zakona ili oporuke, mjestu gdje se nalazi imovina koju je ostavio ostavitelj i drugim podacima.

Primarna zadaća ostavinskog postupka je utvrđivanje nasljednika, utvrđivanje ostavine te prava koja pripadaju pojedinom nasljedniku ili nekoj drugoj osobi.

Kada ostavinski sud povjeri javnom bilježniku provođenje ostavinske rasprave, ujedno mu odredi i rok u kojem ju je dužan provesti.

Sud odnosno javni bilježnik, prije provođenja ostavinske rasprave, pozvat će sve osobe kod kojih se nalaze oporuke (to se odnosi na sve oporuke, bez obzira jesu li valjane ili ne i bez obzira koliko ih ima), da ih predaju sudu. Sve osobe koje posjeduju oporuku dužne su je nakon smrti ostavitelja bez odgode predati najbližem općinskom sudu, a osobe koje imaju ikakvih saznanja o postojanju oporuke dužne su o tome obavijestiti općinski sud koji će, također, zatražiti podatke o eventualnom postojanju oporuke iz Hrvatskoga upisnika oporuka.

Proglašenje oporuke je sudska radnja u okviru ostavinskoga postupka za koju je stvarno nadležan općinski sud, a sastoji se u otvaranju i čitanju oporuke u nazočnosti dvaju punoljetnih građana koji mogu biti i nasljednici, zapisovnici i druge osobe koje imaju za to interesa.

Zakon o nasljeđivanju propisuje nekoliko vrsta oporuka, pa tako i onu usmenu, u kojem slučaju ako svjedoci nisu sastavili pisanu ispravu o ostaviteljevoj posljednjoj volji, niti dali izjavu koja je upisana u sudski zapisnik ranije, onda će se svjedoke saslušati, napraviti zapisnik i tada taj zapisnik proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke.

Postoje slučajevi da je oporuka nestala ili uništena bez volje ostavitelja, a među zainteresiranim osobama nema spora o postojanju, obliku, sadržaju, načinu nestanka ili uništenja oporuke. Tada će ostavinski sud nakon saslušanja zainteresiranih osoba sačiniti zapisnik i proglasiti ga po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke, a o proglašenju bilo kakve oporuke sud će obavijestiti Hrvatski upisnik oporuka.

Po odluci ostavinskog suda, a kad se ne zna postoje li nasljednici ili gdje borave, kad su nasljednici osobe koje zbog malodobnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, ili u drugim opravdanim slučajevima, odnosno na zahtjev nasljednika, zapisovnika ili vjerovnika, vršit će se popis ostaviteljeve imovine. Popis obuhvaća sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevu neposrednom posjedu u času njegove smrti, te sve što je pripadalo ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe i ono što je ostaviteljevo, a za što se tvrdi da nije njegovo vlasništvo. U popisu imovine zabilježit će se ostaviteljeve tražbine, a i dugovi, te posebno neplaćeni porezi, doprinosi i druga javna davanja.

Popisivanje imovine obavlja sudski službenik, javni bilježnik kojeg odredi sudac ili sudski savjetnik koji vodi sudski postupak u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka, te po potrebi vještaka. Nakon popisivanja ostavine, a prije provođenja ostavinske rasprave, sud može odlučiti da se ostavina i osigura. Osiguranje ostavine poduzima se:

1. ako se radi o nasljednicima koji sami nisu sposobni upravljati stvarima iz ostavine

2. ako su nasljednici nepoznati ili odsutni

3. kada neke druge okolnosti nalažu poseban oprez.

Mjere osiguranja poduzima policija, a one se sastoje od predaje imovine na čuvanje pouzdanoj osobi (npr. nekretnine i većina pokretnih stvari) koja stvari čuva kao da se radi o ugovoru o ostavi, predaje gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, uložnih knjižica i drugih važnih isprava na čuvanje sudu ili javnom bilježniku na čijem se području nađe ta imovina.

Osoba koja je primila imovinu na čuvanje dužna je policiji dati potvrdu o tome, a policija će tu potvrdu proslijediti sudu.

Kada su nasljednici nepoznati, odsutni ili nedostupni, kao i u drugim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavini, a ako ocijeni da je to potrebno, sud može odlučiti da se zapečate prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine.

Ostavinska rasprava je središnji dio ostavinskog postupka, a vodi se na jednom ili više ročišta koje zakazuje sud (odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda).

Sud na ostavinsku raspravu poziva, kako to Zakon o nasljeđivanju navodi, “zainteresirane osobe”, a to su potencijalni nasljednici, zapisovnici, izvršitelj oporuke itd. (članak 217.).

Ako je ostavitelj ostavio oporuku, o pokretanju ostavinskoga postupka sud će obavijestiti i na ročište pozvati i osobe koje bi po zakonu mogle polagati pravo na nasljedstvo. Ako se ne zna ima li ostavitelj nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave u roku od šest mjeseci od objave oglasa u “Narodnim novinama” (napominjemo da se oglas objavljuje i na oglasnoj ploči suda).

Na samoj ostavinskoj raspravi raspravljaju se sva pitanja važna za donošenje odluke, a naročito pravo na nasljedstvo i zapis te veličina pojedinog nasljednoga dijela.

Sud odlučuje na temelju (nasljedničkih) izjava zainteresiranih osoba, a o pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, prema podacima kojima raspolaže.

Pod nasljedničkim izjavama smatraju se izjava o primanju i izjava o odricanju od nasljedstva, a za osobu koja nije dala nasljedničku izjavu, smatra se da želi biti nasljednikom, odnosno da se prihvaća nasljedstva.

Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći. Nasljednik se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili u svoje i u ime svojih potomaka, a na koje mogućnosti odricanja će ga upozoriti sud.

Nasljednička izjava može se dati pred ostavinskim ili bilo kojim drugim općinskim sudom usmeno na zapisnik ili predati ostavinskom sudu ovjerovljenu ispravu koja sadrži nasljedničku izjavu. Ako nasljednik u navedenoj nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona ili oporuke ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo koje bi mu pripalo na bilo kojem pravnom temelju.

Kao posebno bitno napominjemo da jednom dana nasljednička izjava ne vrijedi glede naknadno pronađene imovine.

Ako među strankama postanu sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo, sud će prekinuti ostavinsku raspravu, a stranke uputiti da to pitanje riješe u parnici ili upravnom postupku (u parnicu se upućuje ona strana čije se pravo smatra manje vjerojatnim). Sporne činjenice mogu se, primjerice, odnositi na: valjanost i sadržaj oporuke, odnos nasljednika i ostavitelja kao osnove za zakonsko nasljeđivanje, sastav ostavine, predmet zapisa, veličinu nasljednoga dijela, vrijednost nužnoga dijela, uračunavanje u nasljedni dio, opravdanost isključenja nužnih nasljednika, opravdanost razloga za nedostojnost i valjanost odricanja od nasljedstva.

Sud neće prekinuti postupak ako se radi o sporu o kakvom pravu ili općepoznatim činjenicama kao i o činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. Sud će u tom slučaju donijeti rješenje o nasljeđivanju na temelju predmnjeve o postojanju tih činjenica, a onaj tko tvrdi suprotno može svoje pravo dokazivati u parnici. Ako ipak prekine postupak, sud određuje rok koji ne može biti dulji od 30 dana za pokretanje parnice ili upravnog postupka, a prekid ostavinskoga postupka trajat će do pravomoćnog okončanja parnice odnosno upravnoga postupka.

Ako stranka u ostavljenom roku ne pokrene parnicu odnosno upravni postupak, sud će dovršiti raspravu bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na njihovo pokretanje te će donijeti konačnu odluku kao da ova osoba nije uspjela u onom postupku na koji je bila upućena.

Protiv rješenja koje je donio javni bilježnik u ostavinskom postupku (koji djeluje kao povjerenik suda) dopušten je prigovor u roku od osam dana od dana dostave rješenja strankama, a o prigovoru odlučuje sudac pojedinac općinskog suda.

Žalba protiv rješenja prvostupanjskog suda (kojim se odlučuje o prigovoru protiv rješenja javnog bilježnika) podnosi se u roku od petnaest dana od njegove dostave.

Prvostupanjski sud može povodom žalbe sam novim rješenjem preinačiti pobijano rješenje, a ako prvostupanjski sud ne preinači svoje rješenje, dostavit će žalbu drugostupanjskom sudu (koji također može uzeti u obzir čak i nepravodobno podnesenu žalbu ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba).

Bitno je napomenuti da svatko tko ima neki pravni interes može, ako nije vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, pokušati putem parnice ishoditi ispravak onoga za što smatra da je pogrešno utvrđeno u tom rješenju.

Pravomoćnim rješenjem nisu vezane osobe koje nisu sudjelovale u ostavinskoj raspravi, nisu na nju bile uredno pozvane (nisu rijetki slučajevi pojavljivanja novog nasljednika). Osoba koja, primjerice, nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi, vodit će parnicu protiv osoba u korist kojih glasi utvrđenje čija se istinitost osporava.

Nadalje, moguća je situacija da se pronađe nova oporuka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Tada osobe kojima na temelju pronađene oporuke pripadaju neka prava nisu vezane pravomoćnošću rješenja, pa čak i ako su sudjelovale u ostavinskoj raspravi. No, jednako kao i u prethodnom slučaju, ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu nego će obavijestiti zainteresirane stranke da svoja prava mogu ostvariti u parnici.