Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a tom imovinom smatra se i ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. Obiteljskog zakona (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).
Treba istaknuti da su za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini mjerodavni propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. Naime, predstavlja li bračna stečevina zajedničko vlasništvo ili suvlasništvo na jednake dijelove supružnika, ovisi o režimu uređivanja bračne stečevine prema propisima prije i nakon 1. siječnja 1999. (ovisi prosuđuje li se vlasničkopravni aspekt bračne stečevine prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima ili prema prijašnjem Obiteljskom zakonu, čije je uređenje u tom kontekstu naslijedio i danas važeći Obiteljski zakon.
U praksi se postavlja pitanje utječe li činjenica što je jedan bračni drug ulagao u suvlasničku nekretninu i sam otplaćivao kredit nakon razvoda braka, na imovinskopravne odnose bračnih drugova, odnosno povećava li se zbog toga njegov suvlasnički udio?
Odgovor na ovo pitanje dan je u Odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1886/12-2 od 6. studenoga 2013., u kojoj je rečeno:
„Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se on utvrdi isključivim vlasnikom predmetne nekretnine koja je u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo parničnih stranaka svakog u 1 dijela, s time da je tužena kao suvlasnica u 1 dijela upisana temeljem između parničnih stranaka zaključenog Ugovora o darovanju od 16. travnja 2004.g.
Točna je žalbena tvrdnja da sud nije raspravljao navode tužitelja što, kada i čijim sredstvima je izgrađeno na spornoj nekretnini prije i poslije zaključenja darovnog ugovora između parničnih stranaka, no isto i nije relevantno jer je sud jasno naveo da su sva izvršena ulaganja do dana zaključenja ugovora o darovanju bez obzira po kome i čijim sredstvima učinjena bila predmetom darovanja, dok su ulaganja u spornu nekretninu nakon zaključenja darovnog ugovora prema suglasnim iskazima obiju parničnih stranaka učinjena odnosno stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice jer stambeni krediti koje su stranke zaključivale predstavljaju bračnu stečevinu s time da onaj bračni drug koji je nakon prestanka bračne zajednice eventualno nastavio samostalno otplaćivati kredit uzet tijekom braka ima pravo jedino na obveznopravni zahtjev prema drugom bivšem bračnom drugu, ali ne na veći suvlasnički omjer u bračnoj stečevini.
Niti ulaganja tužitelja nakon razvoda braka u suvlasničku nekretninu nemaju utjecaja na već stečeno pravo vlasništva svake od stranaka u 1 dijela već daju također samo pravo na obveznopravni zahtjev o kakvom se u ovom sporu ne radi. Naime do povećanja suvlasničkog omjera tužitelja samostalnim ulaganjem u suvlasničku nekretninu moglo bi doći jedino u slučaju da drugi suvlasnik pristane da se takvim ulaganjem poveća suvlasnički omjer ili ako bi se takvim ulaganjem izmijenio identitet same suvlasničke stvari, dakle ako bi se radilo o znatnijim radovima nakon kojih bi prvobitna građevina u pretežitom dijelu prestala postojati.“