Osnivački ugovori (Pariški ugovor iz 1951. i Rimski ugovori iz 1957.), nisu sadržavali odredbe o zaštiti ljudskih prava, već je njihova zaštita bila prepuštena nacionalnim ustavima i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija).
Također ni Europski sud pravde (Sud), u svojim ranim presudama (npr. slučaj 1/58 Stork ) nije pokazao interes za zaštitom temeljnih prava. Tek je desetak godina kasnije Sud u slučaju 29/69 Stauder nametnuo dužnost zaštite ljudskih prava, koja su ugrađena u pravni poredak EU. Time je ljudskim pravima osigurana sudska zaštita i na razini EU, a ne samo na razini nacionalnih sudova, kao do tada. Temeljna ljudska prava priznata su kao opća načela prava tek kroz praksu Suda u predmetu 4/73 Nold.
U slučaju 11/70 Internationale Handelsgesellschaft, Sud utvrđuje zaštitu osnovnih ljudskih prava tako što potvrđuje da je poštivanje temeljnih prava sadržano u općim pravnim načelima koje štiti Sud. Tek je Amsterdamskim ugovorom iz 1997. godine propisano da se Unija temelji na osnovnim pravima i slobodama te da EU jamči zaštitu ljudskih prava u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i s ustavnim tradicijama država članica.
Unutar svojih granica, EU naročito posvećuje pažnju zaštiti ljudskog dostojanstva, što podrazumijeva borbu protiv trgovanja ljudima i zabranu mučenja, te zaštiti slobode, čime se štite osobni podaci, azil, gospodarstvo, prava radnika i obrazovanje.
Što se tiče zaštite ljudskih prava u odnosima prema trećim državama, poseban naglasak je stavljen na ukidanje smrtne kazne, borbu protiv torture i lošeg postupanja, borbu protiv rasizma i ksenofobije, nadgledanje izbora, kao i borbu protiv ratnog zločina i genocida. Kao ključan element sporazuma o trgovini i suradnji s trećim zemljama 1992. uvedena je klauzula, tzv. human rights clause temeljem koje u slučaju da određena zemlja ne poštuje temeljna ljudska prava, može doći do suspenzije trgovinskih povlastica odnosno do smanjenja ili obustave programa pomoći.
Temeljna ljudska prava u EU utvrđena su u jedinstvenom tekstu na sastanku Europskoga vijeća u Nici 2000. godine prihvaćanjem Povelje EU-a o temeljnim pravima. Povelja sve do 2007. godine nije bila pravno obvezujuća za države članice te je imala samo ulogu deklaracije o pravima, kada je odlučeno da će pravnu snagu dobiti stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora. Dakle od 1. prosinca 2009. Povelja čini dio primarnog zakonodavstva EU. Člankom 6. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji propisano je da „Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima […], koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori.” Poveljom se uređuju temeljna prava koja Europska unija i države članice moraju poštovati pri provedbi prava EU-a.
Kao savjetodavno tijelo institucijama EU i državama članicama u pripremi i primjeni odredaba o zaštiti ljudskih prava u EU, osnovana je 2007. godine Agencija za temeljna prava.
Ugovorom iz Maastrichta (1992.) osnovana je institucija Europskog ombudsmana. Njegova uloga je zaštita građana u slučaju nepravilnosti u postupanju institucija i tijela EU, osim Europskog suda pravde i Općeg suda. Nepravilnosti u postupanju mogu se sastojati od administrativnih nepravilnosti, diskriminacije, zloupotrebe ovlasti, nepružanja informacija, neopravdanih kašnjenja itd. On djeluje kako na vlastitu inicijativu, tako i povodom pritužbi koje podnose građani EU. Ombudsman bi trebao djelovati neovisno i nepristrano.
Sve države članice EU potpisnice su Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok sama EU još nije. Službeni pregovori o pristupanju EU Konvenciji počeli su još 2010. godine. Što se njezinog pristupanja Konvenciji tiče, postojao je veći broj prepreka, od kojih su one formalne u međuvremenu otklonjene, kako od strane EU tako i od strane Vijeća Europe. Naime, EU nije imala pravnu osobnost, što je preduvjet koji Vijeće Europe propisuje. To je otklonjeno Lisabonskim ugovorom kojim je EU stekla pravnu osobnost. S druge pak strane, Konvencijom je propisano da je otvorena za potpisivanje članicama Vijeća Europe, čije članice mogu biti samo države. Također je i ta prepreka naknadno uklonjena. Sve dok i sama EU ne postane potpisnicom Konvencije, pojedinci se ne mogu koristiti mehanizmima zaštite koje predviđa Konvencija, ako su njihova prava povrijeđena od strane EU, što znači da EU ne može biti tužena pred Europskim sudom za ljudska prava zbog povrede Konvencije.
Što se Republike Hrvatske tiče, ona je potpisnica Konvencije te je pristupom Europskoj uniji Povelja postala dio pravnog poretka RH. Temeljne vrijednosti i prava EU, poput poštivanja ljudskog dostojanstva, sloboda, demokracija, jednakost, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, kao i prava manjina sadržana su u Ustavu RH.
Karla Štingl, univ.spec. europskih studija