Ustavni sud u svojoj Odluci broj U-III-4909/2013 od 9. listopada 2013. odbio je ustavnu tužbu podnesenu protiv rješenja Županijskog suda u Puli broj: Kv-213/13 od 25. rujna 2013., kojim je odbijena podnositeljeva žalba podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Puli – suca istrage broj: Kir-446/13 od 15. rujna 2013. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnio je A. D. B. (u nastavku: podnositelj), državljanin Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem suca istrage podnositelju je, na temelju članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11 i 121/11 –u nastavku: ZKP), određen istražni zatvor u trajanju od mjesec dana. Istim rješenjem, na temelju članka 102. stavaka 1. i 2. ZKP-a, određena je mjera jamstva u visini od 300.000,00 kn.
Istražni zatvor protiv podnositelja određen je u kaznenom predmetu zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje, prerade, uvoza ili izvoza tvari koje su propisom proglašene drogom ili tvarima zabranjenim u sportu, iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11 i 144/12 - u nastavku: KZ). U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člancima 14., 16. stavkom 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske.
Osporenim drugostupanjskim rješenjem vijeće Županijskog suda u Puli odbilo je podnositeljevu žalbu navodeći, među ostalim, da je sudac istrage pravilno utvrdio iz okolnosti da je osumnjičenik strani državljanin koji u RH nema prebivališta ni boravišta, ni bilo kakve imovine kao ni rodbinskih veza koje bi ga vezale s područjem Republike Hrvatske, te da je svjestan da se protiv njega vodi kazneni postupak za kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju do deset godina, da stoga nema nikakvog interesa zadržati se na području RH. Također navodi da pravilno sudac istrage zaključuje da sama činjenica da postoji mogućnost da se putem europskog uhidbenog naloga osigura prisutnost osumnjičenika u daljnjem tijeku kaznenog postupka ne otklanja tu bojazan, posebice kad se ima na umu da prije raspisivanja europskog uhidbenog naloga sud mora odrediti istražni zatvor protiv okrivljenika koji izbjegava kazneni progon, pa je stoga pravilno sudac istrage, a ne stoga što bi, kako navodi žalitelj, imao osobne sumnje glede efikasnosti primjene instituta europskog uhidbenog naloga, utvrdio da postoji bojazan da bi osumnjičenik onemogućavao svojim bijegom efikasno suđenje u ovom postupku. Vijeće je također ocijenilo da je rješenjem suca istrage pravilno određena visina jamstva, budući da je taj iznos primjeren imovinskim prilikama podnositelja, vrsti i težini terećenog kaznenog djela odnosno visini imovinske koristi stečene kaznenim djelom.
U ustavnoj tužbi podnositelj, kao i u žalbi protiv rješenja suca istrage, ukazuje na neprihvatljivost stajališta i prakse po kojima je sama činjenica da se radi o strancu, koji ne živi na teritoriju RH, dovoljna da bi postojale osobite okolnosti koje upućuju na bojazan da će pobjeći.
Iako izrijekom navodi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člankom 14., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava, iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da zapravo ukazuje na izostanak primjene mjerodavnog prava Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije – (Narodne novine, broj 91/10 i 81/13), kao i na nepravilnu (ekstenzivnu umjesto restriktivne) primjenu mjerodavnog prava (ZKP-a) u svjetlu zakonske svrhe i pravne naravi istražnog zatvora. Na taj način podnositelj zapravo ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Podnositelj ističe da je Republika Hrvatska članica Europske unije, da je donijela Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, kojim je u pravni poredak Republike Hrvatske inkorporirala sadržaj niza akata Europske unije, prihvatila načelo uzajamnog priznavanja između država članica Europske unije i dobila učinkovit instrument osiguranja nazočnosti okrivljenika pred tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske. Stoga smatra da su sudovi u Republici Hrvatskoj dužni primjenjivati važeći zakon, a ne procjenjivati potencijalnu efikasnost primjene zakona, nauštrb slobode pojedinca. Takav je pristup sudova, prema podnositelju, ne samo nezakonit, nego je protivan i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija). Na temelju takvog bi pristupa, smatra podnositelj, svaki stranac u Republici Hrvatskoj morao biti u istražnom zatvoru, iako istražni zatvor nije sankcija, već ultimativna mjera ograničavanja slobode okrivljenika, koju je, kao takvu, nedopustivo tumačiti na najekstenzivniji mogući način, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenog drugostupanjskog rješenja.
Razmatrajući prvostupanjsko i osporeno drugostupanjsko rješenje, Ustavni sud nije našao da bi ta rješenja bila nedostatno obrazložena i/ili da bi iz njih proizlazili razlozi koji za sadržaj sudske odluke nisu relevantni. Nije, naime, utemeljen podnositeljev prigovor da bi se rješenja o određivanju istražnog zatvora zbog opasnosti od bijega temeljila isključivo na činjenici njegovog stranog državljanstva odnosno na činjenici da ničim nije „vezan“ za teritorij Republike Hrvatske. Naprotiv, nadležni je sud imao u vidu i više drugih važnih činjenica koje su izrijekom u prvostupanjskom rješenju i navedene.
Glede podnositeljevih navoda o primjeni Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju nadležni sud nije sebi uzeo pravo da „procjenjuje potencijalnu efikasnost“ primjene tog Zakona, umjesto da ga primjenjuje. Također, sud nije time izrazio stajalište da, kako navodi podnositelj, svaki stranac mora biti u istražnom zatvoru, zbog toga što je stranac i postoji mogućnost njegovog bijega. Naprotiv, nadležni je sud, sukladno svojoj ovlasti, odlučio o uskrati osobne slobode podnositelju ne zbog toga što je stranac, već na temelju „vaganja“ svih relevantnih činjenica i okolnosti koje, u kontekstu članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP-a, na takvu odluku utječu.
Sud koji odlučuje o određivanju (odnosno produljivanju) istražnog zatvora protiv stranca nije dužan isključiti primjenu članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP-a samo zbog činjenice da je riječ o strancu i zbog činjenice da punopravno članstvo u Europskoj uniji od 1. srpnja 2013. Republici Hrvatskoj pruža mogućnost korištenja određenih instrumenata kaznenopravne suradnje između država članica. U protivnom, zakonodavac bi takvo isključenje primjene propisao.
Primjena europskog uhidbenog naloga nije, dakle, obveza sudova u Republici Hrvatskoj, niti se određivanje istražnog zatvora protiv stranca unatoč postojanju europskog uhidbenog naloga može tumačiti kao (nedopustivo) ekstenzivna primjena propisa koji za posljedicu imaju oduzimanje osobne slobode.
Europski uhidbeni nalog sudovima stoji na raspolaganju kao mogućnost, u situacijama nedostupnosti pravosudnim tijelima Republike Hrvatske stranca – državljanina ili osobe koja se nalazi na teritoriju neke od zemalja članica Europske unije. Postojanje tog instituta, samo po sebi, ne znači da su se sudovi dužni na tu okolnost oslanjati kad je u pitanju osiguranje provedbe kaznenih postupaka protiv stranaca – pa čak svojim odlukama i potencirati situacije u kojima će primjena tog instrumenta biti izgledna ili nužna. Napose za takvim postupanjem sudova nema potrebe kad se, kao u konkretnom slučaju, zaključak o postojanju opasnosti od bijega osumnjičenika ne zasniva (samo) na činjenici da je on stranac, već je opravdanost određivanja istražnog zatvora razmotrena s dostatnom pažnjom. Pri tome je sud uzeo u obzir i stavio u međusoban odnos sve činjenice i okolnosti slučaja te naveo dostatne razloge za odluke koje su donesene. To su ujedno razlozi koji ukazuju na postojanje razmjera između upotrijebljene mjere i njezinog legitimnog cilja u konkretnom slučaju pa Ustavni sud zaključuje da je nadležni sud u konkretnom slučaju razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera te, u tom smislu, valjano odredio iznos jamstva, kojeg podnositelj ima mogućnost položiti i, uz propisane uvjete, biti pušten na slobodu.
Zbog svega navedenog, ocjena je Ustavnog suda da u konkretnom slučaju nije riječ o odlukama koje bi se mogle smatrati arbitrarnim te da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. Ustava, kao niti konvencijsko pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije.