Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje se rješavajući o pravima iz hrvatskoga mirovinskog osiguranja osoba s prebivalištem u Republici Kosovo nerijetko poziva na odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (dalje: Ugovor), argumentirajući to okolnošću da Republika Hrvatska nema zaključen međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju s Republikom Kosovo.
U pojedinim slučajevima doista ima mjesta primjeni Ugovora u takvoj situaciji, ali smatramo da argument za to ne može biti tek nepostojanje odgovarajućeg ugovora između Hrvatske i Kosova, već je prilikom zaključivanja o primjenjivosti Ugovora u obzir potrebno uzeti i sljedeće.
Ugovor je sklopljen 15. rujna 1997., dok je današnji teritorij Republike Kosova još bio pod jurisdikcijom Republike Srbije (odnosno Savezne Republike Jugoslavije), a na snagu je stupio 1. svibnja 2003., u vrijeme dok je u odnosu na današnji teritorij Republike Kosovo mjerodavna bila Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1244 (1999). Republika Kosovo neovisnost je proglasila 17. veljače 2008., što je, među ostalima, priznala i Republika Hrvatska.
Prema članku 34. stavak 1. Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora iz 1978. (vezano uz t. I.2. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji), kad se jedan ili više dijelova područja neke države odvoji da bi stvorili jednu ili više država, bez obzira na to postoji li država prednica i dalje:
- svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi za čitavo područje države prednice ostaje na snazi za svaku tako stvorenu državu sljednicu (podst. a/);
- svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi samo za onaj dio područja države prednice koji je postao država sljednica ostaje na snazi samo za tu državu sljednicu (podst. b/).
U konkretnom slučaju nije postojala neka od pretpostavki iz članka 34. stavak 2. koja bi isključivala primjenu stavka 1. navedenoga članka, tj. zainteresirane države nisu se drukčije sporazumjele, a iz konkretnog Ugovora ne proistječe niti je na drugi način ustanovljeno da bi primjena Ugovora na državu sljednicu bila inkompatibilna s predmetom i svrhom tog ugovora ili da bi korjenito izmijenila uvjete njegova izvršenja.
Nadalje, ovdje je potrebno imati u vidu i poseban prijelazni međunarodnopravni status koji je područje Kosova imalo od 1999. do proglašenja neovisnosti. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1244 (1999) utvrđen je poseban status Kosova, ali Rezolucija u točki 10. i dalje Kosovo smatra dijelom područja Savezne Republike Jugoslavije. Pritom sklapanje međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju nije bilo, u strogom smislu riječi, dio isključive nadležnosti Posebnog predstavnika Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda određene člankom 8. Ustavnog okvira za privremenu samoupravu na Kosovu od 15. svibnja 2001. godine.
Konačno, odredbom članka 145. stavka 1. Ustava Republike Kosovo propisan je kontinuitet međunarodnih ugovora koji su na snazi na dan stupanja Ustava na snagu, sve do njihova stavljanja izvan snage na jedan od predviđenih načina (izmjene ugovora ili prestanak njegova važenja sukladno odredbama odnosnog ugovora, ili zamjena novim ugovorom sklopljenim o istom predmetu).
dr. sc. Alen Rajko