Naime, riječ je o Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (dotadašnje stajalište o tom pitanju bilo je izraženo u odlukama br. U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008.). U tom je predmetu suprug dao pod hipoteku nekretninu koja je bračna stečevina, ali je on jedini upisani vlasnik. Zbog nevraćanja kredita podnositeljica (banka) je za njegovo ostvarivanje (prisilnu naplatu dospjele tražbine) ishodila pravomoćnu ovršnu ispravu. Supruga (neupisana u zemljišnoj knjizi) od početka je znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično ništa nije poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.
Ustavni sud je u toj Odluci naveo da je supruga imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.
Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljici (banci) osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava u procesnom (postupovnom) aspektu, budući da o njezinom pravu vlasništva nije odlučeno u pravičnom sudskom postupku.
Najvažniji dio obrazloženja navedene Odluke je onaj u kojem Ustavni sud ističe da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.
Nakon te Odluke, Županijski sud u Zagrebu donio je Odluku Gž-4935/12 od 29. travnja 2014., koja podržava i primjenjuje navedene zaključke Ustavnog suda RH:
„Nedvojbeno iz citiranih odredaba ZV (čl. 57. st. 3., 122., 124. st. 1., 318. te 122. do 125. ZV-a) proizlazi da načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ima za posljedicu da prema poštenim trećim osobama djeluje neoboriva presumpcija da je istinito sve ono što je upisano u zemljišne knjige, čime se omogućava poštenom stjecatelju derivativna stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na nekretninama od nevlasnika. Kako je predmetni Sporazum sklopljen, i uknjižba založnog prava izvršena, nakon stupanja na snagu ZV, na stjecanje tog stvarnog prava primjenjuju se naprijed citirane odredbe ZV koje daju osnova za odstupanje od općeg pravnog načela da nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima, sadržanog u čl. 283. st. 2. ZBPO, u korist pravnog načela da onaj tko postupanjem s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri stekne stvarno pravo od osobe koja je bila upisana kao vlasnik nekretnine, stječe tako upisano stvarno pravo, pod pretpostavkom da upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti prednikova upisa u rokovima i pod pretpostavkama propisanim naprijed citiranom odredbom čl. 123. st. 2. ZV.
Tužiteljica, iako je znala i morala znati da je njezin suprug, ovdje drugotuženik, upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine (jer ju je uz njezinu suglasnost otkupio), to svoje pravo nije upisala, niti je zahtijevala brisanje drugotuženikovog prava na spornom dijelu nekretnine u rokovima iz čl. 123. st. 2. ZV, a niti dokazuje da trećetuženik nije bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja prava zaloga, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je trećetuženik založno pravo stekao u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige i postupajući u dobroj vjeri.“
Da ubuduće spriječe sporove sa svojim klijentima u takvim slučajevima, a nakon desetljeća raznolike sudske prakse i niza izgubljenih sporova, banke su unazad nekoliko godina uvele praksu da kod zaključenja sporazuma o hipoteci uvijek zahtijevaju izričitu, pisanu i kod javnog bilježnika ovjerenu izjavu drugog supružnika koji nije upisan u zemljišne knjige, kojom se odobravaju pravne radnje supružnika koji je uknjižen kao samovlasnik.
Dakle, za procjenu koje načelo (je li načelo bračne stečevine ili načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige) preteže u konkretnom slučaju, od bitnog je značaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti sudionika osporenog pravnog posla. Pritom se utvrđuje savjesnost:
- stjecatelja nekog prava (hipoteke, vlasništva i dr.) temeljem osporenog pravnog posla
- otuđitelja (supružnika upisanog u zemljišnoj knjizi kao samovlasnika nekretnine koja je zapravo bračna stečevina te suvlasništvo ili zajednička imovina) i
- otuđiteljevog supružnika.
Tako dolazimo do tri moguća slučaja u kojima se daje prednost pojedinom načelu koja su u sukobu: ako otuđiteljev supružnik nije savjestan, a stjecatelj jest, prednost ima načelo povjerenja u zemljišne knjige. S druge strane, ako je otuđiteljev supružnik savjestan, iako je i stjecatelj bio savjestan, prednost ima načelo bračne stečevine. No, ako stjecatelj nije savjestan onda niti po načelu povjerenja u zemljišne knjige nema pravo na zaštitu stečenog prava. U sva tri slučaja otuđitelj je nesavjestan.