Obvezujuća pravna mišljenja mogu se izdati samo za poslovne aktivnosti ili namjeravane poslovne aktivnosti poreznog obveznika. Iz zakona i pravilnika proizlazi da zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja može podnijeti samo porezni obveznik koji namjerava poduzeti ili je poduzeo aktivnosti koje su predmet davanja mišljenja.
Može se zamijetiti da je zakonodavac u zakonu i pravilniku propustio odrediti djeluje li izdano obvezujuće mišljenje erga omnes ili samo inter partes? Dakle, je li porezna uprava dužna postupiti prema obvezujućem poreznom mišljenju samo u slučaju i prema poreznom obvezniku na čiji je zahtjev izdano porezno mišljenje ili porezna uprava mora prema obvezujućem poreznom mišljenju postupiti u svim istim ili istovjetnim stvarima za koje je izdano porezno mišljenje? Zapravo je upitna sama pravna priroda obvezujućeg pravnog mišljenja. Nejasno je je li takvo mišljenje upravni akt ili nije.
Opći porezni zakon ne daje odgovor na postavljena pitanja iako upućuje na podrednu primjenu Zakona o općem upravnom postupku. Obvezujuća mišljenja imaju neke karakteristike upravnog akta jer ih donosi tijelo s javnim ovlastima i donose se na zahtjev stranke. Na osnovi obvezujućeg mišljenja za stranku ne nastaju nikakva prava i obveze već izdavatelj mišljenja njime odlučuje o pravima i obvezama donositelja akta. Sukladno navedenom pravilniku, dano mišljenje obvezatno je za donositelja akta odnosno za Poreznu upravu. Takva karakteristika obvezujućih pravnih mišljenja protivna je cilju i svrsi upravnog akta jer upravno tijelo ne može po prijedlogu stranke odlučiti o vlastitim pravima i obvezama.
U konačnici, postavlja se pitanje koga obvezujuća pravna mišljenja uopće obvezuju? Ona zasigurno ne obvezuju stranku koja je zatražila izdavanje mišljenja. Naime, u poreznom postupku oporezivanje se ne može izvršiti na osnovi danog mišljenja već samo na osnovi poreznog akta koji je donijela nadležna porezna uprava sukladno posebnim zakonima koji uređuju oporezivanje određenih poslovnih aktivnosti. Pravilnik određuje da dano mišljenje obvezuje izdavatelja odnosno Poreznu upravu. Budući da se upravnim aktom ne može ustanoviti obveza donositelja akta prema stranici već samo stranke prema donositelju akta, dano mišljenje ne može biti upravni akt.
Obvezujuće pravno mišljenje može eventualno biti činjenica o kojoj je izdavatelj, u ovom slučaju Porezna uprava, dužna voditi evidenciju, a što je i propisano u članku 10. stavku 7. Pravilnika. Supsidijarnom primjenom članka 159. Zakona o općem upravnom postupku proizlazilo bi da su dana mišljenja zapravo javne isprave o kojima nadležno tijelo vodi službenu evidenciju. Iz takve činjenične okolnosti proizlazi da obvezujuća pravna mišljenja djeluju erga omnes u svim istim ili istovjetnim činjeničnim i pravnim pitanjima, da se protiv danog obvezujućeg mišljenja ne može podnijeti žalba niti pokrenuti upravni spor. Porezni obveznik u konačnici može samo odustati od poduzimanja namjeravane poslovne aktivnosti ili namjeravanu poslovnu aktivnost obustaviti ako dano mišljenje nije u skladu s očekivanim oporezivanjem takve poslovne aktivnosti.
Daniel Deković, mag. iur.
