Riječ je o Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-x 1075/12-2 od 29. siječnja 2014. Predmet spora bio je zahtjev tužitelja na utvrđenje i priznanje prava vlasništva nad nekretninom, u kojem zahtjevu se deklaratorni (utvrđenje) dio sagledava kao sastavni dio kondemnatornog (priznanje) dijela zahtjeva.
Prvostupanjski sud je (nakon očevida uz asistenciju vještaka mjernika, te ostalih provedenih dokaza u postupku) prihvatio zahtjev tužitelja cijeneći, primjenom odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV), da je tužitelj temeljem zakona stekao pravo vlasništva nad dijelovima više katastarskih čestica, koji dijelovi su sačinjenim parcelacijskim elaboratom i prijavnim listom jedinstveno predstavljeni novoformiranom česticom zemlje br. ... k.o. Č.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja cijeneći da parcelacijski elaborat na kojeg se tužitelj poziva u postupku nije potvrđen od nadležnog područnog ureda za katastar u smislu odredbe članka 59. Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (NN br. 16/07 i 124/10), čime nije formirana nova zemljišna čestica, te se prema postavljenom zahtjevu tužitelju ne može pružiti vlasnička zaštita.
Kada je objekt stvarnopravnog odnosa nekretnina, ispravno je pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj presudi da u pravnom prometu može biti pojedinačna nekretnina kako je određuju norme našeg stvarnog prava, pravni entiteti koje je pravni poredak izjednačio s nekretninom (ograničeno stvarno pravo građenja – članak 280. stavak 2. i 3. ZV-a, zgrade i druge građevine koje su na općem dobru izgrađene na temelju koncesije pa tvore zasebnu nekretninu dok koncesija traje – članak 3. stavak 4. i članak 9. stavak 4. ZV-a, te idealni suvlasnički dijelovi nekretnine – članak 37. stavak 3. ZV-a). Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina (članak 2. stavak 3., članak 9. stavak 1. ZV-a).
U pravnom prometu nekretnina se označava katastarskim oznakama zemljišta. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 – u nastavku: ZZK), zemljište je određeno kao dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica). Pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može se sastojati od jednog ili više zemljišta. Kad se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta zemljišta pravno su sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana su u isti zemljišnoknjižni uložak (članak 9. stavak 1. ZV-a, članak 19. ZZK-a). Predmet raspolaganja u pravnom prometu mogu biti sve katastarske čestice zajedno, odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo u cjelini ili idealni dio svih katastarskih čestica, odnosno idealni dio zemljišnoknjižnog tijela. Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica, prema odredbi članka 19. stavak 4. ZZK-a, u zemljišnim knjigama treba se promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i pripisom katastarskih čestica shodno odredbama članka 145. – 162. ZZK-a. U ovom slučaju katastarska čestica za koju se uspostavlja drukčiji pravni status izdvaja se u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisuje u drugi zemljišnoknjižni uložak u kojem opet svi njegovi dijelovi imaju isti pravni status. Međutim, ako se želi provesti postupak otpisivanja i pripisivanja nekog fizičkog (geometrijski odijeljenog) dijela zemljišta tj. katastarske čestice, uvijek je potrebno prethodno provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati nove čestice, te tako za određenu česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.
U konkretnom slučaju tužitelj na činjeničnom osnovu stečenog prava vlasništva nekretnine na temelju zakona, prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja (do stupanja na snagu ZV-a - članak 388. stavak 2. ZV-a) zahtijeva zaštitu tako stečenog vlasništva. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova ne radi se o stečenom pravu vlasništva cijelog pojedinačno određenog zemljišta koje shodno sada važećoj odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom prava vlasništva, već o geometrijski odijeljenom dijelu za kojeg prethodno parcelacija nije potvrđena od nadležnog područnog ureda za katastar, te u odnosu na kojeg se zahtjev tako postavlja prema parcelacijskom elaboratu koji nije potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite, te koji čini sastavni dio zahtjeva.
U ovom slučaju tužitelj svoj zahtjev zasniva na činjeničnom osnovu temeljem zakona na već stečenom pravu vlasništva na fizički (materijalno) odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar – species (članak 5. stavak 1. ZV-a). Taj geometrijski odijeljeni dio faktično je individualiziran, kao takav egzistira, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran. Suvlasništvo je prestalo, te je prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, stečeno vlasništvo geometrijski odijeljenog dijela koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar.
Ispravno postavljen zahtjev trebao bi glasiti u odnosu na zemljište koje shodno odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom stvarnih prava (parcelacijom valjano izdvojenu katastarsku česticu). Međutim, ako se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, kao dopušten i određen treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno kao u konkretnom slučaju prema parcelacijskom elaboratu koji nije potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (pa i u pretpostavkama iz odredbe članka 161. stavak 1. točka 3. Zakona o prostornom uređenju - Narodne novine, broj 153/13), te dalje time (ako su ispunjene i ostale pretpostavke) otpisom nastale čestice u zemljišnim knjigama (članak 145.-162. ZZK-a), upis vlasništva na svoje ime (članak 130. stavak 1. ZV-a), čime je odluka provediva.
Dakle, iz ove Odluke može se zaključiti da za stjecanje prava vlasništva temeljem zakona (originaran način stjecanja), nije potreban parcelacijski ni geodetski elaborat, potvrđen od nadležnog ureda za katastar.