Sam zakon u svojim općim odredbama navodi da je njegov cilj oslobođenje od preostalih obveza poštenog potrošača i raspodjela prikupljene imovine vjerovnicima. Zakon određuje da će sud, a vodeći računa o ponašanju potrošača prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad potrošačem, tijekom postupka kao i za vrijeme provjere ponašanja, utvrditi je li potrošač pošten ili nepošten. Zakonodavac je poštenje potrošača u ovom zakonu koncipirao na način da je zapravo svaki potrošač nepošten dok se pred sudom ne dokaže suprotno.
Postupak stečaja potrošača pred sudom završava rješenjem o zaključenju postupka stečaja potrošača. Ako bi sud u tijeku postupka utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz članka 69. stavak 2. Zakona, potrošač se neće moći osloboditi preostalih obveza niti će se odrediti razdoblje provjere ponašanja. Iz navedenog se može zaključiti da bi sud već u rješenju o obustavi postupka ujedno odlučivao i o poštenju potrošača u provedenom postupku. Ako sud ne bi našao da su ispunjene citirane pretpostavke, nadalje bi odredio razdoblje provjere ponašanja potrošača koje ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina. Tek nakon proteka razdoblja u kojem će se provjeravati ponašanje potrošača, sud će donijeti rješenje o oslobođenju potrošača od preostalih obveza. Dakle, proizlazi da bi se poštenje potrošača u konačnici trebalo utvrditi u odluci suda o oslobođenju potrošača od preostalih obaveza.
Zašto je uopće potrebno skrenuti pozornost na činjenicu da sam zakon inzistira na utvrđivanju poštenja potrošača? Razlog leži u činjenici da onaj potrošač koji pokrene postupak stečaja potrošača i za kojeg se utvrdi, bilo u sudskom postupku ili u postupku provjere ponašanja, da je nepošten, neće se moći osloboditi od preostalih obveza. U ovom postupku sud će rješenjem utvrditi tražbine vjerovnika. Tražbina vjerovnika može se, primjerice, osnivati na ovršnoj ili vjerodostojnoj ispravi. Kada sud u ovom postupku utvrdi tražbine vjerovnika prema potrošaču, zastara za utvrđene tražbine počet će teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o utvrđenim tražbinama. To konkretno znači da će tražbine vjerovnika koje su počele zastarijevati danom koji slijedi nakon dana dospijeća odnosno nakon dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršnih isprava, početi teći ponovno od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o utvrđenim tražbinama.
Bitno je napomenuti da će se tražbine utvrditi na način da će se glavnici pribrojati kamata te da će zbroj kamate i glavnice predstavljati utvrđenu tražbinu. U slučaju obustave postupka zbog nepoštenja potrošača, svaki vjerovnik čija je tražbina utvrđena ovim sudskim rješenjem moći će protiv potrošača voditi ovršne postupke radi naplate svoje tražbine i to na osnovi pravomoćnog i ovršnog rješenja o utvrđenim tražbinama pri čemu će kamata teći na utvrđenu tražbinu od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja.
Treba istaknuti da sam zakon ne daje odgovor na pitanje hoće li se, primjerice, potrošač moći osloboditi i poreznih obveza. Naime, opće je poznata činjenica da su najveći vjerovnici Republika Hrvatska i kreditne institucije koje u pravilu svoja potraživanja imaju osigurana zalogom na stvarima. Iz same terminologije zakona kao i definicije pojma potrošača u članku 4. stavak 2. Zakona proizlazi da će se oslobođenje od obveza moći dati samo ako te obveze potječu iz potrošačkih ugovora. Ako bi obveze potrošača potjecale iz nekog drugog pravnog osnova kao npr. neplaćenog poreza, sudskog rješenja o dosuđenim troškovima i sl., tada se potrošač ne bi mogao osloboditi tih obaveza, ali bi se one mogle utvrditi u ovom postupku i naplatiti na način opisan u prethodnom dijelu.
Zaključno, svrha ovoga članka nije bila analiziranje nedostataka samog zakona koji su, mišljenja smo, bitni i odnose se na određivanje općinskih sudova kao stvarno nadležnih sudova u postupcima koji uopće ne potpadaju u njihovu nadležnost, zatim na nedostatak iskustva sudaca općinskih sudova u stečajnim postupcima, vrlo dvojben način utvrđivanja obveza te supsidijarnu primjenu Stečajnog zakona i zakonskih rješenja koja su u potpunosti neprimjerena u stečajevima fizičkih osoba. Svrha članka je informirati fizičke osobe koje će nakon stupanja na snagu Zakona o stečaju potrošača razmišljati o pokretanju postupka kojeg on propisuje.
Daniel Deković, mag. iur.