c S
U središtu

Zastupa li opunomoćenik stranku ili zakonskog zastupnika?

17.11.2015 Stranku u upravnom postupku mogu istodobno zastupati zakonski zastupnik i opunomoćenik, ali jedna osoba ovlaštena za zastupanje ne može zastupati drugu osobu ovlaštenu za zastupanje.

U uvodima rješenja (upravnih akata) donesenih u upravnom postupku ponekad nailazimo na formulaciju poput: „povodom zahtjeva stranke AB, koju zastupa majka i zakonska zastupnica CD, a nju opunomoćenik EF, odvjetnik u G“.

Prema našem mišljenju, riječ je o pogrešnoj formulaciji.

Naime, u upravnom postupku stranku može zastupati osoba ovlaštena za zastupanje, tj. zakonski zastupnik, privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i/ili opunomoćenik (članak 32. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, dalje: ZUP).

Svaka od navedenih kategorija osoba ovlaštenih za zastupanje stranke normativno je definirana odredbama članka 33.-36. ZUP-a. Svaka od tih kategorija zastupa samo stranku, a ne neku drugu osobu u postupku.

Tako zakonski zastupnik, određen na temelju zakona, poduzima radnje u postupku za stranku bez postupovne sposobnosti (članak 33. stavak 1., vezano uz članak 31. ZUP-a). Primjer zakonske norme koja određuje položaj pojedine osobe kao zakonskog zastupnika je članak 99. stavak 1. Obiteljskog zakona („Roditelji koji ostvaruju roditeljsku skrb imaju dužnost i pravo u osobnim i imovinskim pravima sporazumno zastupati svoje dijete u odnosu prema trećima“).

Nadalje, stranka odnosno njezin zakonski zastupnik može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati, i to odvjetnika, odvjetnički ured, drugu pravnu osobu koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaku drugu potpuno poslovno sposobnu osobu, osim one koja se bavi nadripisarstvom (članak 36. stavak 1. ZUP-a).

Zakonski zastupnik, dakle, u zastupanju stranke, može za zastupanje dalje ovlastiti opunomoćenika, ali uvijek je riječ o zastupanju stranke, a ne o zastupanju zakonskog zastupnika. U takvom slučaju stranku zastupaju i zakonski zastupnik (na temelju zakona) i opunomoćenik (na temelju punomoći koju mu je, u ime stranke, izdao zakonski zastupnik stranke).

Stoga bi u uvodnom primjeru pravilni izričaj glasio, primjerice: „povodom zahtjeva stranke AB, koju zastupaju majka i zakonska zastupnica CD te opunomoćenik EF, odvjetnik u G“.

Netom izneseno razmatranje na odgovarajući je način primjenjivo i u drugim pravom uređenim postupcima.

dr. sc. Alen Rajko