Uvodno možemo istaknuti da su kažnjive radnje zabranjena ponašanja ljudi za koja po pozitivnim propisima nadležno tijelo može izreći sankcije. Pravni sustav Republike Hrvatske razlikuje četiri vrste kažnjivih radnji, i to: kaznena djela, prekršaje, povrede procesnog reda i disciplinske prijestupe. U središtu našeg zanimanja su kaznena djela i prekršaji, pa posljedično tome odnos između kaznenog prava i prekršajnog prava. Prije svega, potrebno je napraviti distinkciju između kaznenog djela i prekršaja, pa u tom smislu možemo iznijeti stajalište kvantitativnih teorija prema kojima prekršaji, u odnosu na kaznena djela, sadržavaju manju kriminalnu količinu nedopuštenog ponašanja, odnosno sadrže manju količinu neprava. Slikovito prikazano, najlakše kazneno djelo trebalo bi biti teže od najtežeg prekršaja.
Bitno je istaći da je prekršajno pravo dio kaznenog prava u širem smislu, pa se u tom kontekstu u našem pravnom sustavu nastoji postići harmonizacija između ove dvije grane prava. Pravna osnova za to je Odluka o usklađivanju prekršajnog zakonodavstva Republike Hrvatske s Kaznenim zakonom od 12. srpnja 2012. (Narodne novine, broj 79/12), kojom se utvrđuje obveza stručnih nositelja izrade propisa (središnjih tijela državne uprave) da u pripremi nacrta prijedloga propisa koji sadrže prekršajne odredbe iste usklade s Kaznenim zakonom na način da se izbjegne preklapanje zakonskih opisa prekršaja i kaznenih djela. Naime, u konkretnim situacijama ponašanje čovjeka može imati obilježja kako prekršaja tako i kaznenog djela, te možemo zaključiti da je granica između ove dvije kažnjive radnje u takvim slučajevima teže odrediva, pa policijska tijela u dvojbenim situacijama, kako je to pokazalo dosadašnje iskustvo, podnose kaznenu prijavu protiv određene osobe za kazneno djelo, dok istovremeno podnose i optužni prijedlog prekršajnom sudu, te na taj način iniciraju pokretanje dvostrukih postupaka, odnosno kaznenog i prekršajnog postupka. Takva procesna situacija otvara mogućnost povrede pravila ne bis in idem kao i dodatno opterećenje sudova.
Sve prethodno navedene uvodne napomene imaju za cilj istaknuti prvenstveno problematiku razlikovanja kaznenog djela od prekršaja, pa posljedično tome i mogućnost povrede pravila ne bis in idem, odnosno vođenja dvostrukih postupaka, a što bi izvjesno mogao izazvati i povratak nasilničkog ponašanja kao samostalnog kaznenog djela u važeći Kazneni zakon (Narodne novine, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak).
U odredbi članka 331. prijašnji Kazneni zakon (Narodne novine, broj 110/97, 27/98-ispravak, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11– dalje: KZ/97) propisivao je nasilničko ponašanje kao samostalno kazneno djelo, a ta je odredba glasila: „Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugog u ponižavajući položaj kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“. Nakon toga je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2000. godine (Narodne novine, broj 129/00) propisan i kvalificirani oblik nasilničkog ponašanja ako je isto kazneno djelo bilo počinjeno u grupi ili prema većem broju osoba, za što je bila zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Važeći Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., više nije propisivao nasilničko ponašanje kao samostalno kazneno djelo, prepustivši takva postupanja podvođenju pod neki postojeći opis kaznenog djela, odnosno prekršajnom sankcioniranju. Međutim, uvidjelo se da postojeće kazneno djelo izazivanje nereda iz članka 324. Kaznenog zakona ne obuhvaća sve načine počinjenja bivšeg kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 331. KZ/97, kao i da određena postupanja prelaze granicu prekršaja i da trebaju biti sankcionirana kao kaznena djela. Stoga je u Kazneni zakon najnovijim Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 56/15), koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015., nasilničko ponašanje uvršteno kao samostalno kazneno djelo u članku 323.a koji glasi: „Tko nasiljem, zlostavljanjem, iživljavanjem ili drugim osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu drugoga dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“.
Dakle, iz takvog zakonskog opisa kaznenog djela „nasilničko ponašanje“ proizlazi da se za njegovo egzistiranje pretpostavlja kumulativno ispunjenje triju pretpostavki:
- nasilje, zlostavljanje, iživljavanje ili drugo osobito drsko ponašanje
- javno mjesto
- prouzrokovanje teže posljedice (dovođenje drugoga u ponižavajući položaj).
S obzirom da se takav zakonski opis kaznenog djela nasilničkog ponašanja djelomično preklapa sa zakonskim opisom prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 52/87, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94 - dalje: ZPPJRM), navodimo opis tog prekršaja koji glasi: „Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.“ Možemo dodati da takvo naročito drsko i nepristojno ponašanje predstavlja ono ponašanje koje svojim intenzitetom nadilazi radnje prekršaja iz članka 13. i 17., te u nekim slučajevima i iz članka 14. i 21. ZPPJRM-a, pa u tom smislu prekršaj iz članka 6. ZPPJRM-a predstavlja kvalificirani oblik prekršaja iz prethodno navedenih članaka istoga Zakona.
Dakle, i kod kaznenog djela nasilničkog ponašanja i kod prekršaja iz članka 6. ZPPJRM-a konstitutivni elementi su osobito (naročito) drsko ponašanje, te da su počinjeni na javnom mjestu (primjerice, tzv. huliganstvo). Zanimljivo je da niti Kazneni zakon u odredbama članka 87., kao niti važeći Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ne daju definiciju javnog mjesta, uz napomenu da Prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji se trenutno nalazi u saborskoj proceduri, predviđa definiciju javnog mjesta (razlikuje neograničeno otvoreno javno mjesto, ograničeno otvoreno javno mjesto i fiktivno javno mjesto). Razlika je u posljedici koja se kod kaznenog djela nasilničkog ponašanja očituje u dovođenju drugoga u ponižavajući položaj, a kod prekršaja iz članka 6. ZPPJRM-a u vrijeđanju građana ili narušavanju njihovog mira. Kao i kod kaznenog djela nasilja u obitelji, na tijelima gonjenja je donošenje odluke o tome prelazi li neko djelo svojim intenzitetom odnosno načinom izvršenja i posljedicama granicu prekršaja, a što onda određuje predstavlja li neko postupanje kazneno djelo ili prekršaj.
Isto tako, bitno je istaći da se formulacijom „a time nije počinjeno teže kazneno djelo“ ovo kazneno djelo određuje kao supsidijarno kazneno djelo, odnosno propisuje se da će to djelo doći u obzir samo ako određenim ponašanjem nije počinjeno neko drugo „teže“ kazneno djelo (primjerice: kvalificirani oblik kaznenog djela „teška tjelesna ozljeda“ iz članka 118. stavak 2. Kaznenog zakona).
Kako je već uvodno rečeno, izvjesno je da će povratak nasilničkog ponašanja kao samostalnog kaznenog djela u Kazneni zakon izazvati pokretanje dvostrukih postupaka za isto djelo, odnosno da će policijska tijela u dvojbenim situacijama, kada nisu sigurna predstavlja li određeno ponašanje kazneno djelo ili prekršaj, za isto djelo inicirati pokretanje kaznenog postupka, kao i pokretanje prekršajnog postupka. To će dodatno opteretiti sudove, odnosno otvoriti mogućnost povrede pravila ne bis in idem, a posebno imajući u vidu gotovo istovjetnost zaštitnih objekata, tj. da se propisivanjem kaznenog djela nasilničkog ponašanja i prekršaja iz članka 6. ZPPJRM-a štiti javni red (mir). U tom kontekstu bitno je naglasiti da odredba članka 10. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15 – dalje: PZ) regulira isključenje primjene prekršajnog zakonodavstva propisujući: „Ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, ne može se za taj prekršaj pokrenuti prekršajni postupak, a ako je postupak pokrenut ne može se dalje voditi“. Dakle, citirana odredba propisuje da već samo započinjanje kaznenog postupka zbog određenog kaznenog djela predstavlja zapreku za vođenje prekršajnog postupka. Trenutak započinjanja kaznenog postupka propisan je odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14), te sukladno toj odredbi kazneni postupak započinje:
- pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage
- potvrđivanjem optužnice ako istraga nije provedena
- određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe
- donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. stavak 1.).
Dakako, očekuje se da prekršajni sud, prije svega, ima saznanja o pokretanju kaznenog postupka zbog kaznenog djela koje obuhvaća inkriminirani prekršaj. Na tome tragu je odredba članka 160. stavak 1. točka 10. PZ-a koja nalaže ovlaštenom tužitelju da u optužni prijedlog unese i podatak je li protiv počinitelja podnesena i kaznena prijava u vezi s istim događajem. Ako prekršajni sud prilikom ispitivanja optužnog prijedloga utvrdi da je inkriminirani prekršaj obuhvaćen kaznenim djelom (objektivni identitet) zbog kojega je protiv počinitelja započeo kazneni postupak, što je okolnost koja isključuje prekršajni progon, u tom slučaju će, temeljem članka 161. stavak 5. točka 2. PZ-a, donijeti presudu kojom se optužba odbija, a ako je prekršajni postupak već započeo, također će, temeljem članka 181. točka 5. PZ-a, donijeti odbijajuću presudu.
Povratkom nasilničkog ponašanja kao samostalnog kaznenog djela ipak se stvara konkurencija prekršajnom djelu iz članka 6. ZPPJRM-a, pa tako i nadležnosti prekršajnih sudova, koji će, uz već postojeći manji priljev, očito dobivati još manje predmeta, barem iz područja javnog reda i mira.
Željko Kudrić, dipl. iur.