Iako se odnosi isključivo na izbjeglice, Konvencija o statusu izbjeglica prvi je međunarodni instrument koji je nametnuo ograničenja državama potpisnicama u pogledu mogućnosti protjerivanja stranaca iz zemlje.
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno njezin Protokol 4., proširuje zabranu protjerivanja i na grupe ljudi. Članak 4. Protokola glasi: „Kolektivno protjerivanje stranaca je zabranjeno.“
Protjerivanje dvjestotinjak vijetnamske djece iz Danske sedamdesetih godina dobilo je sudski epilog u predmetu Henning Becker v. Denmark u kojem je Europska komisija za ljudska prava definirala „kolektivno protjerivanje stranaca“ kao „bilo kakva mjera kojom se stranci, kao kolektiv, prisiljavaju da napuste zemlju, osim kada je takva mjera učinjena nakon i u skladu s razumnim i objektivnim ispitivanjem svakog pojedinog slučaja“.
Francuska je 2010. godine protjerala desetak tisuća bugarskih i rumunjskih Roma navodeći da su ilegalna romska naselja “izvor šverca, eksploatacije djece, prostitucije i kriminala“. Iako je tvrdila da se tu radilo o legalnim „asistiranim repatrijacijama“ zbog „ugrožavanja javnog reda, sigurnosti i zdravlja ljudi“ od strane Roma, bilo je jasno da je Francuska povrijedila međunarodno pravo o zabrani protjerivanja stranaca. Europska komisija u tom je slučaju reagirala vrlo „mlako“, objavivši u rujnu 2010. privremeni izvještaj u kojem navodi da „Francuska nije dovoljno ispitala individualne okolnosti izgnanih Roma“.
No, Francuska u tome nije usamljena, te su iste godine Danska, Švedska, Njemačka, Belgija i Italija zajedno protjerale na tisuće Roma i na taj način dovele u pitanje jedan od temelja Europske unije utvrđenog Ugovorom iz Maastrichta – slobodno kretanje ljudi.
Većina slučajeva kolektivnog protjerivanja uključuje osobe koje se već nalaze na teritoriju neke države. Međutim, potrebno je naglasiti da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno Protokol 4., članak 4. odnosi i na tzv. Push-back situacije. U slučaju Hirsi Jamaa and Others v. Italy Europski sud za ljudska prava donio je odluku da se članak 4. primjenjuje i eksteritorijalno, odnosno, bez obzira što izbjeglice nisu ušle brodom u teritorijalno more Italije, talijanska mornarica nije smjela vratiti izbjeglice natrag u Libiju bez ispitivanja svakog pojedinog slučaja. Sud je, dakle, utvrdio da je Italija u tom slučaju prekršila članak 4. Protokola 4. Konvencije i počinila kolektivno protjerivanje stranaca.
Osim što kolektivna protjerivanja nisu u skladu s međunarodnim pravom, ona su, barem na primjeru Roma, potpuno neučinkovita. Iako su Romi protjerivani, a neki i otišli samostalno nakon što su primili naknadu, kroz nekoliko godina njihov broj u Francuskoj ostaje gotovo nepromijenjen jer se većina nakon nekog vremena ponovno vraća.
Države imaju suvereno pravo zaštititi vlastite granice i nedopustiti strancima ulazak u zemlju te iz zemlje protjerati strance za koje smatraju da svojim ponašanjem predstavljaju stvarnu prijetnju za njihovo društvo. Međutim, protjerivanje stranaca, a pogotovo kolektivno protjerivanje, mora biti utemeljeno na pravu i u skladu s međunarodnim konvencijama i ugovorima.
Neven Brkić, dipl. iur.