No, interes države za umjerenim visinama kamatnih stopa i sprečavanjem lihvarskih ugovora postoji i on se odražava u odredbama Zakona u obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), posebice u Odsjeku 2 – Ugovorne kamate. Navedenim odsjekom propisuju se stope ugovornih kamatnih stopa između osoba koje su trgovci i osoba koje nisu trgovci, te osoba javnog prava (osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava).
Člankom 141. stavkom 1. i člankom 399. stavkom 2. prijašnjeg ZOO-a (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 88/01) propisano je da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Člankom 399. stavkom 1. ZOO-a određeno je da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
U važećem Zakonu o obveznim odnosima zelenaški ugovor definiran je člankom 329. stavkom 1., u kojem je navedeno da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. U stavku 2. tog članka navedeni su pravni učinci takvog ugovora - na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.
Novi Zakon o obveznim odnosima proširuje prava oštećene strane u stavcima 3 i 4. članka 329. dajući joj pravo da zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, a sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi. U stavku 4. članka navodi se da oštećena strana može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.
U vezi sudske prakse, Ustavni sud je odlukom broj U-III-1878/2009 od 12. srpnja 2012. usvojio ustavnu tužbu podnesenu protiv presude županijskog suda kojom je odbijena kao neosnovana žalba podnositeljice (tuženice u parničnom postupku) i potvrđena presuda općinskog suda. Županijski sud potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je u parničnom postupku utvrđeno da dug podnositeljice, u iznosu od 34.094,47 kuna (dug po osnovi glavnice 4.000,00 kuna i dug po osnovi zateznih kamata 30.094,47 kuna), proizlazi iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici koji su sklopili podnositeljica kao zajmoprimac i tužitelj kao zajmodavac 12. prosinca 1997. na iznos od 4.000,00 kuna, a koji iznos se podnositeljica obvezala vratiti u roku od mjesec dana od primitka novca, uz ugovorenu kamatu od 6% mjesečno.
Ustavni sud ističe da je u više odluka (primjerice odluka broj U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.), izrazio sljedeće pravno stajalište: „Kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isključivoj nadležnosti sudova“. U navedenoj presudi Ustavni sud dalje obrazlaže da sudskim presudama kojima su utvrđene djelomično ništavim pojedine odredbe ugovora o kreditu nije došlo do povrede ustavnog prava sadržanog u članku 49. stavku 2. Ustava RH, kojim je propisano da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Slično tome, odlukom Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž.236/07-2 od 16. travnja 2007., u povodu žalbe je odlučeno da je prvostupanjski sud svoju ocjenu o tome može li ugovorena kamatna stopa u konkretnom slučaju biti društveno prihvatljiva stopa u pogledu visine ili se stopa ugovorne kamate može smatrati lihvarskom kamatom, nepravilno temeljio na usporedbi uvjeta pod kojima su u isto vrijeme i na istom području poslovne banke ugovarale kredit, a uzeo je u obzir samo uvjete i visinu kamatnih stopa koje je ugovarala Z. banka d.d., kao jedina banka koja je poslovala u mjestu sklapanja ugovora o kreditu, utvrdivši na taj način samo visinu kamatne stope koju je ugovarala Z. banka d.d.
Ustavni sud ocjenjuje da sudovi nisu utvrđivali bitnu činjenicu je li navedeni ugovor o kratkoročnoj pozajmici (kreditu), u dijelu svojih odredbi u vezi visine stope ugovornih kamata, ništav u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te svoje utvrđenje o dopustivosti ugovorne kamate nisu temeljili na cjelokupnoj analizi stanja na konkretnom tržištu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Županijski sud je također pravilno ocijenio da prosječna visina kamatnih stopa ne može biti utvrđena usporedbom prosječnih kamata samo jedne banke; čak i u slučaju kada je to jedina banka u mjestu sklapanja ugovora. Ustavni sud je u navedenom predmetu, na temelju navedenih okolnosti, utvrdio povredu prava na pravično suđenje.
Roko Hranjec, mag. iur.