Javni bilježnici stvarno su nadležni postupati u ovršnom postupku koji se pokreće temeljem vjerodostojne isprave. Mjesna nadležnost definirana je odredbom članka 279. stavka 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ), koja kaže da je za određivanje ovrhe mjesno nadležan javni bilježnik čije je sjedište u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika. U slučaju da prijedlog za ovrhu bude podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku, odredba članka 279. stavka 3. Ovršnog zakona propisuje da će takav prijedlog sud rješenjem odbaciti.
Sukladno tim zakonskim odredbama, jasno proizlazi da bi mjesno nenadležan javni bilježnik takav prijedlog za ovrhu trebao dostaviti sudu koji je ovlašten takav prijedlog rješenjem odbaciti. Problem nastaje kada javni bilježnik ne može utvrditi svoju nadležnost.
Javni bilježnik dužan je iz evidencije Ministarstva unutarnjih poslova pribaviti uvjerenje o prebivalištu ovršenika u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se dostava rješenja o ovrsi obavlja sukladno odredbi članka 8. stavka 4. Ovršnog zakona, koja propisuje navedenu dužnost javnog bilježnika da pribavi uvjerenje.
Javni bilježnici povezani su sa sustavom evidencije Ministarstva unutarnjih poslova što olakšava njihovu dužnost pribave podataka o prebivalištu ovršenika, za što im pripada i naknada troška ispisa podataka za dostavu iz evidencije MUP-a, sukladno odredbi članka 3. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku u svezi sa člankom 36. stavak 2. Pravilnika o privremenoj javnobilježničkoj tarifi.
U praksi, javni bilježnik kada zaprimi ovršni prijedlog od ovrhovoditelja, u evidenciji MUP-a provjerava prebivalište ovršenika u Republici Hrvatskoj, kako bi, prije svega, utvrdio mjesnu nadležnost, te da bi mogao izvršiti dostavu rješenja o ovrsi sukladno odredbi članka 8. stavka 4. OZ-a, s obzirom da adresa iz prijedloga za ovrhu koju je naznačio ovrhovoditelj ne mora biti i prebivalište ovršenika, što se u praksi često i događa.
Problem nastaje kada iz potvrde MUP-a o prebivalištu proizlazi da je ovršenik odjavio svoje prebivalište i nije prijavio drugo na području Republike Hrvatske, nema nikakve evidencije o tome u kojoj je drugoj državi prijavljen, a ne radi se niti o preminuloj osobi. Javni bilježnik tada uopće ne može utvrditi svoju mjesnu nadležnost jer navedena adresa ovršenika u prijedlogu za ovrhu ne predstavlja prebivalište ovršenika prema kojem bi javni bilježnik sukladno odredbi članka 279. stavka 1. OZ-a bio mjesno nadležan, s obzirom na to da se mjesna nadležnost utvrđuje prema prebivalištu ovršenika, a ne prema adresi ovršenika navedenoj u prijedlogu za ovrhu.
Sukladno navedenom postavlja se pitanje kako bi javni bilježnici u tom slučaju trebali postupiti? Ta situacija mogla bi dovesti do neujednačenosti prakse, pa bi tako neki javni bilježnici možda smatrali da bi mogli izdati rješenje temeljem navedenog prebivališta ovršenika iz prijedloga kao posljednjeg prijavljenog, dok bi drugi bilježnici prijedloge za ovrhu vraćali ovrhovoditeljima, a neki bi ih možda dostavljali sudu na daljnje postupanje.
U slučaju da se ustali praksa prema kojoj bi javni bilježnik imao ovlasti postupiti po takvom prijedlogu, ne bi se postigao nikakav učinak i rješenje ne bi moglo postati pravomoćno, s obzirom da ovršenik ne bi primio predmetno rješenje o ovrsi i nakon dvije neuspjele dostave javni bilježnik ne bi mogao rješenje o ovrsi, sukladno odredbi članka 8. stavka 6. OZ-a, dostaviti na e-oglasnu ploču suda, budući da u uvjerenju MUP-a nema prebivališta ovršenika. Tu bi postupak završavao i osim nastalog javnobilježničkog troška, ovrhovoditelj ne bi imao od njega nikakve koristi.
Druga opcija je da se od Centra za socijalnu skrb zatraži imenovanje posebnog skrbnika koji će skrbiti za prava ovršenika, ali taj postupak iziskuje dodatni trošak za ovrhovoditelja i u konačnici opet ostaje upitno kako će ovrhovoditelj naplatiti svoju tražbinu po okončanju postupka. Takav postupak ovrhovoditelji niti ne žele.
S druge strane, odvjetnici kao punomoćnici ovrhovoditelja često ne žele prihvatiti činjenicu da javni bilježnik u tom slučaju ne može izdati rješenje o ovrsi i da nema što poduzeti, budući da ovrhovoditelj nema drugog sredstva nego prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave podnijeti javnom bilježniku, a tu dolazi do nemogućnosti postupanja.
Bilo bi logično da javni bilježnici takav prijedlog dostavljaju sudu radi donošenja rješenja kojim se prijedlog odbacuje zbog mjesne nenadležnosti javnog bilježnika, a kojim postupanjem odvjetnici sasvim sigurno ne bi bili zadovoljni jer nemaju daljnjeg sredstva za vođenje postupka.
Postoje stajališta da bi dobro rješenje u tom slučaju, kao izuzetnoj situaciji, bilo da javni bilježnik ima ovlaštenje donijeti rješenje na temelju posljednjeg prijavljenog prebivališta ovršenika, kako bi rješenje ipak postalo pravomoćno da ne bi došlo do zastare vjerodostojne isprave temeljem koje ovrhovoditelj pokreće ovršni postupak, te kako bi ovrhovoditelj mogao poduzeti daljnje mjere poput oduzimanja putne isprave u ovršnom postupku radi namirenja tražbine, pod pretpostavkom da će ovršenik dolaziti na teritorij Republike Hrvatske.
Navedena praznina u zakonu dovodi do zaključka da se jednostavno može zadužiti za veliku svotu novca, odjaviti svoje prebivalište i više se nikada ne vratiti, jer bez prijavljenog prebivališta na teritoriju Republike Hrvatske nema postupanja. Konačno, i dalje ostaje pitanje kako efikasno riješiti problem kada je prebivalište ovršenika nepoznato, a da to ne bude na štetu ovrhovoditelja koji i tako trpi zbog nemogućnosti namirenja svog potraživanja, te da ne stvara probleme u radu javnih bilježnika.