Člankom 116. Zakona o radu propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Budući da Zakon o radu (NN 93/14) ne propisuje koji bi to bili razlozi zbog kojih radni odnos između radnika i poslodavca više nije moguć, ponekad je teško ocijeniti je li neka situacija na radu ili koja je vezana uz rad takve težine da upravo zbog nje, a uvažavajući sve okolnosti, radni odnos između radnika i poslodavca ubuduće više nije moguć. Stoga, u takvim situacijama, sudska praksa i mišljenja nadležnog ministarstva mogu biti od velike pomoći.
Tako je u jednoj svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske (Odluka br. Revr 1029/15-2 od 19. siječnja 2016.) zauzeo stajalište o tome je li opravdan razlog za izvanredni otkaz radnikovo instaliranje, aktiviranje i igranje računalnih igrica na poslu, za vrijeme radnog vremena.
Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 22. veljače 2010. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bio sporno: da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu gdje je obavljao poslove na help desku, da je tužitelj o okviru svog radnog mjesta obavljao poslove na način da se javljalo na telefonske pozive korisnika te im davao tražene informacije, da je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 22. siječnja 2010. zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa, da je tužitelj u zakonom propisanom roku uložio tuženiku zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio, da je tužitelj u zakonom propisanom roku pokrenuo parnični postupak radi zaštite svoji prava iz radnog odnosa, da je predmetnim otkazom tužitelju stavljeno na teret da je odbijao pomoći mlađim radnicima i da je nekoliko dana za redom, u radno vrijeme, dok kolege traže pomoć, na svom računalu igrao igrice u trajanju od nekoliko sati, da je tužitelj na svom računalu imao otvorenu aplikaciju za igre te da je za vrijeme radnog vremena na svom računalu u prostorijama tuženika igrao igrice.
Pošavši od utvrđenja:
- da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da bi tužitelj počinio povredu svoje radne obveze na način da bi odbijao pomoći mladim radnicima
- da je tužitelj za vrijeme radnog vremena igrao igrice na svom računalu, a što je utvrdio iz samog iskustva tužitelja
- da igranje igrica u radno vrijeme predstavlja povredu iz obveze radnog odnosa jer u periodu kada je tužitelj igrao igrice nije obavljao svoje radne zadatke
- da je tužitelj i dok nije bilo poziva korisnika imao zadatke koje je trebao obaviti (vršiti proaktivan posao), te da nije smio u pauzama između telefonskih poziva igrati igrice
- da tijekom postupka nije utvrđeno koliko dugo je tijekom radnog vremena tužitelj igrao igrice na računalu, međutim, da su aplikacije igrica na tužiteljevom računalu bile aktivirane u memoriji računalnog sustava 46 sati i 22 minute kroz nekoliko mjeseci,
- da je ponašanje tužitelja (samo igranje igrica neovisno o činjenici da nije utvrđen vremenski opis igranja) neprihvatljivo zbog čega je tuženik izgubio u tužitelja povjerenje uslijed čega nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć,
sud prvog stupnja utvrdio je da gubitak povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja predstavlja osobito važnu činjenicu u smislu odredbe tada važećeg članka 108. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u nastavku: ZR) zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, radni odnos tužitelja kod tuženika više nije moguć. Nastavno tome, sud je ocijenio da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju te je odbio zahtjev tužitelja u cijelosti.
Drugostupanjski sud je zaključio da je tuženik u parnici dokazao počinjenje osobito teške povrede radne obveze od strane tužitelja i to baš one koja mu je stavljena na teret u Odluci o otkazu, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz.
Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe članka 108. stavak 1. ZR-a na kojemu se temelji obrazloženje presude. Posebno je naglasio da su mu odlukom o otkazu stavljene na teret dvije povrede radne obveze i to igranje elektroničkih igrica na radnom mjestu te da je navodno zanemarivao obveze na poslu time što nije pomagao mlađim kolegama, premda nije bilo zanemarivanja radnih obveza, a igrice same po sebi da nisu takva osobito teška povreda radne obveze koja može biti razlogom za izvanredni otkaz. Tužitelj drži da je za rješenje spora odlučno je li tužitelj pružao pomoć kolegama kada su to od njega zahtijevali, odnosno je li sudjelovao u kolektivnom izvršavanju zajedničkog posla. Sve ostale okolnosti drži neodlučnima za rješenje spora.
Vrhovni sud prihvatio je pravno stajalište drugostupanjskog suda glede primjene odredbe članka 108. stavak 1. i 2. ZR-a.
Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (članak 108. stavak 2. ZR-a).
Teret dokaza o počinjenju osobito teške povrede radne obveze je na tuženiku. Tužitelju su stavljene na teret dvije povrede radne obveze, a tužitelj osnovano navodi u reviziji da tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze time što bi odbio pomoći mlađima kolegama u poslu na njihov zahtjev. Međutim, tuženik je dokazao da je tužitelj počinio drugu povredu radne obveze koja mu je stavljena na teret, time što je na poslu, za radnog vremena, više dana zaredom, igrao računalne igre koje su bile aktivirane u memoriji računalnog sustava i to u kontroliranom vremenu ukupno 46 sati i 22 minute, ponekad i po dva sata na dan. Iz toga utvrđenja slijedi razuman zaključak da u vrijeme aktiviranja računalnih igara tužitelj po prirodi stvari nije izvršavao radne zadatke.
Vrhovni sud nadalje smatra da suprotno shvaćanju tužitelja, već i samo aktiviranje igara na radnom mjestu u opsegu koji je utvrđen u ovom slučaju, predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja i zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.