Za razrješenje takvih situacija člankom 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV) propisano je da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Ista odredba propisuje da pravila obveznog prava odlučuju o tome pripada li pravo na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju.
Sudska praksa o tim pitanjima kaže sljedeće:
1) Kad je jedan bračni drug ulagao svoja sredstva u zajedničku nekretninu bračnih drugova nakon rastave braka, eventualno povećanje njegova suvlasničkog dijela prosuđuje se prema odredbama ZV-a, a ne po pravilima o stjecanju zajedničke imovine bračnih drugova tijekom braka.
“... S obzirom na to da je sud prvog stupnja ocijenio da tužiteljici pripada veći vlasnički omjer u odnosu na onaj koji je upisan u zemljišnim knjigama, a to je 1/2 dijela, i to zbog činjenice što je ona sama izvodila određene radove i ulagala u zajedničke nekretnine, i to nakon rastave braka, tada se o tužbenom zahtjevu više nije moglo odlučivati primjenom odredbi čl. 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima, koje se odnose na zajedničku imovinu bračnih drugova koju su oni stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, već jedino primjenom odredbi čl. 156. ZV-a.”- Županijski sud u Koprivnici, br. Gž-1186/00 od 1. ožujka 2001.
2) Odredbu članka 156. stavak 1. ZV-a treba tumačiti tako da je za stjecanje vlasništva dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem potrebno utvrditi da je vlasnik upravo to odredio kao i na kojem je to suvlasničkom dijelu određeno ili je barem odredivo odobrio.
“Pravno je stajalište ovoga suda da odredbu čl. 156. st. 1. ZV, koji propis - da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom zgrada) ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno priređene nekretnine, treba tumačiti tako da vlasnik nekretnine treba odrediti ne samo da će onaj koji adaptira nekretnine steći suvlasništvo njegove nekretnine, već je potrebno da postoji sporazum, odnosno određenje vlasnika o veličini suvlasničkog dijela, i tek je u tom slučaju moguće steći suvlasništvo. Kako iz dosad utvrđenih činjenica ne proizlazi je protutuženik, dopustivši protutužiteljima da ulažu u njegove nekretnine, odredio i veličinu suvlasničkog dijela koji će oni na taj način steći, jer te činjenice sud u postupku nije utvrđivao, za sada se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da je protutužbeni zahtjev protutužitelja neosnovan preko 1/20 pa do 1/2 dijela.” - Županijski sud u Koprivnici, br. Gž-634/05-2 od 29. rujna 2005.
3) Okolnost da je tužiteljica zajedno s izvanbračnim drugom dovršavala kuću za vrijeme izvanbračne zajednice, koju kuću je izvanbračni drug sagradio prije početka izvanbračne zajednice, ne daje tužiteljici pravo stjecanja suvlasništva na toj kući. – Vrhovni sud RH, br. Rev-745/07-2 od 9. travnja 2008.
4) Održavanjem i ulaganjem u suvlasničku nekretninu, pa i onda kada se zgrada zbog toga sačuvala od propasti, ne može se steći vlasništvo ili veći suvlasnički dio na toj zgradi.
“Pritom, još jednom valja istaknuti da u slučaju na koji se poziva tuženik, dakle kod ulaganja jednog od suvlasnika u staru i trošnu zgradu sa svrhom da se ona održi u uporabljivom stanju radi mogućnosti stanovanja i općenito da se sačuva od propasti, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, u kojem se traži utvrđenje većeg suvlasničkog dijela zbog opisanog ulaganja, nije odlučna savjesnost ili nesavjesnost onog koji je ulagao ili onih suvlasnika koji to nisu htjeli. Naprotiv, u takvom je slučaju bitan izostanak izričitog sporazuma suvlasnika o promjeni suvlasničkog dijela u korist onog suvlasnika koji je ulagao svoja sredstva u zajedničku kuću, dakle ako nema suglasne volje stranaka usmjerene tome, onda nema niti izmjene u veličini idealnog suvlasničkog dijela tuženika. Onaj suvlasnik koji je ulagao u zajedničku zgradu bio je ovlašten prije ulaganja ili nakon što ga je izvršio utužiti ostale suvlasnike na isplatu razmjernog dijela troškova i tako ih prisiliti na dužno sudjelovanje u održavanju zajedničke nekretnine.”- Županijski sud u Rijeci, br. Gž-1538/05 od 23. siječnja 2008.
5) Graditelj koji je, na temelju odluke nadležnog tijela, izveo radove uređenja i sanaciju zgrade s više stanova (nakon zapaljenja u vojnoj akciji) nije time stekao vlasnička prava na toj zgradi koja je vlasništvo treće osobe. – Vrhovni sud RH, br. Rev x-111/09-2 od 1. srpnja 2009.
6) O zahtjevu za stjecanje prava vlasništva na stanu temeljenom na prenamjeni zajedničkih prostorija u stan (adaptaciji stana) koji je u vlasništvu Republike Hrvatske odlučuje se primjenom odredbe članka 156. ZV-a, a ne primjenom odredbe članka 372. stavak 1. toga Zakona.
"... Nedvojbeno je da je tuženik dobio odobrenje tužitelja za prenamjenu zajedničkih prostorija u stan na temelju odluke Stambene komisije od 5. svibnja 1995. Prema čl. 6. navedene odluke, nakon dovršetka radova Komisija će prenamijenjeni prostor dodijeliti na korištenje. Nedvojbeno je nadalje da su donesena i rješenja tužiteljeve Stambene komisije od 20. svibnja 1996. gdje mu je navedeni stan dan na privremeno korištenje, a potom i rješenje gdje mu se dodjeljuje stan u najam na neodređeno vrijeme od 20. lipnja 2002.
Pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da se može primijeniti odredba čl. 372. st. 1. ZV, jer da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu. Naime, prema zaključku suda prvog stupnja temeljenom na uvidu u zemljišnoknjižni izvadak na listu 20 spisa, stambena zgrada u kojoj se nalazi prijeporni stan uknjižena je kao pravo korištenja u korist Državnog sekretarijata za narodnu obranu. Međutim, sud prvog stupnja izgubio je iz vida odredbu čl. 1. Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (NN 52/91), prema kojoj društvena sredstva na teritoriju Republike Hrvatske, kojima kao sredstvima federacije upravljaju i raspolažu JNA i Savezni sekretarijat za narodnu obranu, postaju vlasništvo Republike Hrvatske.
Prema navedenoj Uredbi, nekretnine odnosno društvena sredstva kojima je upravljao Savezni sekretarijat za narodnu obranu postala su vlasništvo Republike Hrvatske, pa je, dakle, navedena stambena zgrada postala vlasništvo Republike Hrvatske na temelju tog propisa.
Stoga nije bilo moguće primijeniti odredbu čl. 372. st. 1. ZV, nego odredbu čl. 156. ZV, prema kojoj se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem, adaptacijom zgrada odnosno prostorija u suvlasništvu, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom ne može steći vlasništvo ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine.“ - Županijski sud u Zagrebu, Gž-5275/08-2 od 20. travnja 2010.
7) Nadogradnjom, dogradnjom ili preuređenjem zgrada odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik nadograđene, dograđene odnosno preuređene nekretnine, a takvo odobrenje vlasnika nekretnine ima pravne učinke i nije u suprotnosti s načelom jedinstva nekretnine.
“... Stječe li se dogradnjom ili nadogradnjom u smislu čl. 156. st. 1. ZV vlasništvo samo na izgrađenoj odnosno tako stvorenoj etažnoj cjelini ("... ako u tom smislu postoji konkretan sporazum između onoga tko je uložio sredstva u tuđu zgradu i njezina vlasnika...’) ili bi imajući na umu načelo jedinstva nekretnine, bez obzira na postojanje sporazuma, trebalo odlučivati u okviru prava suvlasništva, kao što su u ovom predmetu sudovi i postupili (čl. 382. st. 2. ZPP) ...
Prema ZV-u mjerodavno je samo ono što je odredio tuženik kao vlasnik nekretnine, a on tijekom cijelog postupka tvrdi da je tužiteljima dopustio predmetnu nadogradnju, s time da oni nakon dovršetka nadogradnje na izgrađenom kao posebnom dijelu nekretnine stječu etažno vlasništvo.
Takvo dopuštenje vlasnika nekretnine ima pravne učinke i nije u suprotnosti s načelom jedinstva nekretnine te je tužbeni zahtjev trebalo postaviti na uspostavu etažnog vlasništva na način da se na određenom, dakle određenom posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) utvrdi vlasništvo koje je povezano sa suvlasničkim dijelom nekretnine (čl. 53. u vezi s čl. 71. do 78. ZV-a).
Ako se, međutim, odobrenje tuženika i s tim u vezi sporazum stranaka ograničio samo na stjecanje vlasništva tužitelja na nadograđenom, posebnom dijelu bez mogućnosti stjecanja suvlasništva na cijeloj nekretnini (dakle bez povezivanja s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine), onda bi po pravnom shvaćanju revizijskog suda samo u tom dijelu bila riječ o nedopuštenoj dispoziciji tuženika, koja ne bi priječila uspostavu etažnog vlasništva tužiteljima suglasno odredbama ZV-a. To zbog toga što bi u tom dijelu odobrenje tuženika bilo u protivnosti s prisilnim propisima ZV-a o jedinstvu nekretnine (čl. 66. st. 1. ZV-a) na temelju kojih vlasnik određenog posebnog dijela nekretnine (u ovom slučaju graditelj) po samom zakonu stječe suvlasništvo odgovarajućeg idealnog dijela nekretnine.” – Vrhovni sud RH, br. Rev-1303/08-2 od 4. studenog 2010.