Zakon o obveznim odnosima predviđa i precizno regulira okolnosti u kojima je moguće izvršiti opoziv darovanja. Opoziv darovanja do 1. siječnja 2006. u našem pravu predviđala su pravna pravila par. 946.-954. OGZ-a.
No, razlozi za opoziv odredbama članka 493.-498. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) suženi su u odnosu na razloge OGZ-a. Tako su razlozi za opoziv darovanja sljedeći:
- osiromašenje darovatelja (članak 493. ZOO-a),
- zbog nezahvalnosti (članak 494. ZOO-a).
Opoziv zbog osiromašenja darovatelja
Do opoziva darovanja zbog osiromašenja darovatelja može doći ako darovatelj nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema niti osobu koja ga je po zakonu dužna uzdržavati. Tada može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara.
Uvjet za to je da se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te da se i obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba.
Daljnji uvjet koji ZOO postavlja za opoziv darovanja jest taj da darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu (npr. rasipničkim načinom života, gubljenjem imovine kockanjem itd.) ili ako je od predaje dara proteklo deset godina za nekretnine, odnosno pet godina za pokretnine. Dakle, predmet opoziva darovanja su i pokretnine i nekretnine.
Opoziv zbog nezahvalnosti
Grubom nezahvalnošću, zbog koje se može opozvati darovanje, smatra se počinjenje kaznenog dijela obdarenika prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji ili teže ogrješenje o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji. Osim darovatelja, opoziv zbog ovog zakonskog razloga može izjaviti i nasljednik darovatelja samo ako je obdarenik namjerno usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje.
Ako je gruba nezahvalnost oproštena, darovanje se ne može opozvati. ZOO nije propisao što se smatra oprostom grube nezahvalnosti, odnosno kako se on dokazuje, pa će se to morati utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju. Na kraju treba napomenuti da odricanje od prava na opoziv zbog grube nezahvalnosti obdarenika nema pravni učinak.
Poseban slučaj u dijelu ZOO-a koji uređuje opoziv darovanja, a koji u biti ne predstavlja klasični opoziv darovanja, je nadopuna zbog povrede dužnog uzdržavanja (članak 495. ZOO-a). Naime, nadopunu uzdržavanja može zatražiti onaj kojemu je zbog darovateljevog raspolaganja stvarju trećemu povrijeđeno pravo na uzdržavanje, jer je on osoba koju je darovatelj prema zakonu dužan uzdržavati. Stoga, uzdržavani ima pravo zahtijevati od obdarenika nadopunu onoga što mu darovatelj, zbog učinjenog darovanja, nije više u stanju davati. Ako je više obdarenika, raniji obdarenik bit će u obvezi samo ako prilozi kasnijih obdarenika nisu dovoljni za nadopunu uzdržavanja. Nadopuna se može zahtijevati i od obdarenikovih nasljednika, ako se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini.
Što se načina opoziva tiče, sada je Zakon o obveznim odnosima izričito i jasno propisao da se darovanje opoziva pisanom izjavom upućenoj obdareniku, s time da na toj izjavi potpis mora ovjeriti javni bilježnik (članak 496. ZOO-a).
Rok za opoziv darovanja nije beskonačan. Naime, pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kad je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. Kako se radi o subjektivnom roku, činjenica saznanja morat će se u slučaju spora utvrđivati u svakom pojedinom slučaju.
Kod opoziva darovanja možda je najbitnije navesti učinke opoziva. Oni su propisani člankom 498. ZOO-a. Ukoliko su ispunjene pretpostavke opoziva darovanja zbog osiromašenja darovatelja ili zbog grube nezahvalnosti obdarenika, obdarenik će biti dužan vratiti nekretninu, odnosno pokretninu, koja je bila predmet darovanja, odnosno njezinu vrijednost, a sve prema pravilima stjecanja bez osnove (članak 498. ZOO-a).
U tom slučaju radi se o stjecanju po osnovi koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), jer je činidba uslijedila na temelju valjane pravne osnove koja je kasnije otpala.