Ono što je važno jest da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Također, stranka ugovora o radu koja, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Zakon o radu, u vezi roka za izvanredno otkazivanje nema odredbu i o objektivnom roku, stoga je poslodavac odluku o izvanrednom otkazu ovlašten donijeti i po proteku nekog dužeg razdoblja, pod uvjetom da je donese u roku 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se temelji otkaz (v. primjerice sudsku praksu: „Poslodavac je saznao za činjenice na kojima temelji izvanredni otkaz, primitkom izvješća policijske uprave o rezultatima kriminalističke obrade, u svezi s postupanjem radnika. Prethodno sudjelovanje pojedinih radnika u pribavljanju određenih podataka od policijske uprave ne može smatrati takvim saznanjem.“, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-659/04-2 od 8. prosinca 2004.)
Određenje roka za izvanredni otkaz ugovora o radu, kao isključivo subjektivnog roka, stvara znatne poteškoće u praksi, a u suprotnosti je s osnovnim načelima pravnog poretka.
Naime, apsurdno je da u kaznenom postupku postoji propisan institut zastare kaznenog gonjenja protekom određenog objektivnog roka nakon počinjenja kaznenog djela, a da se ugovor o radu može izvanredno otkazati bez obzira na to koliko je vremena proteklo od povrede radne obveze. Osim što je subjektivan (jer počinje teći od dana saznanja za činjenicu na kojima se otkaz temelji) rok od 15 dana je i prekluzivan jer nakon proteka roka poslodavcu više nije dopušteno donositi odluku o otkazu, odnosno ako je donese - takva je odluka ništava.
Što se računanja roka za izvanredni otkaz tiče, i tu je sudska praksa rekla svoje: rok u kojem se može izvanredno otkazati ugovor o radu je materijalnopravni, a ne procesnopravni rok, pa budući da računanje tog roka nije uređeno Zakonom o radu, pitanje računanja istog roka ocjenjuje se primjenom općih propisa obveznog prava, a što proizlazi iz odredbe članka 6. stavka 4. Zakona o radu kojom je određeno da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.
Sukladno tome za računanje roka iz članka 108. stavka 2. Zakona o radu mjerodavne su odredbe članka 300. Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05 i 41/08, (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-95/2006-2 od 8. ožujka 2006.).