U povijesti suvremene Hrvatske prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći prvi je puta pravno uređeno Zakonom o humanitarnoj pomoći iz 1992. godine, u vrijeme Domovinskog rata kada su brojne organizacije primale humanitarnu pomoć od iseljenih Hrvata, međunarodnih humanitarnih organizacija i dr.
Postepeno je veći dio javnosti počeo iskazivati sumnje u transparentnost procesa raspodjele prikupljene pomoći. S ciljem veće kontrole nad procesom prikupljanja i raspodjele humanitarne pomoći donesen je Zakon prilagođen tadašnjim zbivanjima. Humanitarnu pomoć mogle su pružati humanitarne organizacije kojima je jedan od ciljeva bio prikupljanje i raspodjela humanitarne pomoći žrtvama rata, prognanicima, izbjeglicama i osobama u stanju socijalne potrebe.
U skladu s promijenjenim okolnostima, 2003. godine donesen je novi Zakon o humanitarnoj pomoći prilagođen širim potrebama koje nisu uvjetovane samo ratom. Humanitarna pomoć podrazumijeva prikupljena materijalna i financijska dobra, stručnu i laičku psihosocijalnu pomoć, usluge namijenjene socijalno ugroženim osobama po posebnim propisima, žrtvama prirodnih i drugih katastrofa te osobama čiji prihodi ne prelaze razinu nacionalnog praga siromaštva.
Ovaj Zakon primjenjuje se na udruge, vjerske zajednice i druge domaće i strane neprofitne pravne osobe upisane u odgovarajući upisnik u Republici Hrvatskoj kojima je jedan od statutarni ciljeva pružanje humanitarne pomoći. Zakonom je utvrđeno da neprofitne pravne osobe koje prikupljaju i pružaju humanitarnu pomoć djeluju za opće dobro te stoga uživaju i poseban pravni položaj, porezne i carinske olakšice.
S vremenom se pokazalo da to nije dobro rješenje i da Zakon iz 2003. godine ne zadovoljava svrhu prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći budući da veliki broj neprofitnih organizacija koje pružaju humanitarnu pomoć koriste svoj povlašteni status isključivo kako bi ostvarile porezne i carinske olakšice. Pored toga, prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći samo je jedan dio aktivnosti organizacija koje djeluju za opće dobro, a djelovanje organizacija koje svojim radom pridonose općem dobru rješava se posebnim zakonima i puno je šire od aktivnosti na prikupljanju i pružanju humanitarne pomoći. Problemi su nastajali i s vođenjem evidencija koje se prvenstveno odnose na broj humanitarnih organizacija i programa pomoći, a ne na ukupnu prikupljenu i pruženu humanitarnu pomoć.
S ciljem jasnije zakonske regulacije i povećanja transparentnosti prikupljanja i raspodjele humanitarne pomoći, donesen je novi Zakon o humanitarnoj pomoći koji stupa na snagu 1. srpnja 2011. godine. Novi Zakon jasnije određuje pojam i vrste humanitarne pomoći, pružatelje i ciljane skupine.
Općim odredbama u članku 2. Zakon razlikuje prikupljena materijalna i financijska dobra, psihosocijalnu pomoć i humanitarne aktivnosti u cilju zaštite i spašavanja žrtava prirodnih katastrofa i žrtava kriza izazvanih ljudskim djelovanjem od prikupljenih materijalnih i financijskih dobara koja se pružaju socijalno osjetljivim skupinama u cilju podmirivanja osnovnih životnih potreba. U istom članku sadržana je i nova odredba o antidiskriminaciji - uređuje se da se humanitarna pomoć pruža svim žrtvama i socijalno osjetljivim skupinama neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, dobi ili drugim osobinama.
Prikupljati i pružati humanitarnu pomoći mogu registrirane, domaće i strane neprofitne pravne osobe, odnosno pravne osobe upisane u odgovarajući upisnik u Hrvatskoj. Humanitarnu pomoć mogu prikupljati i pružati i fizičke osobe te profitne pravne osobe organiziranjem humanitarnih akcija (članak 4.). Umjesto pojma humanitarnih organizacija, uvodi se pojam pravnih osoba koje su pribavile rješenje za prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći. Među ostalim, na temelju rješenja ostvaruju se i porezne olakšice po posebnom propisu.
Na tragu snažnije decentralizacije, člankom 6. Zakona propisano je da rješenje kojim se odobrava trajno prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći izdaju nadležni uredi državne uprave u županiji, a ne Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kao do sada.
Pravne osobe koje su pribavile rješenje, obavezne su voditi evidencije te dostavljati izvješća nadležnim uredima u županiji koji su ovlašteni provoditi inspekcijski nadzor (članak 8. i 9.). Cilj ovakve regulative jest pomoć učiniti bržom i dostupnijom onome kome je namijenjena i na najbolji mogući način ostvariti svrhu prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći. Ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi i nadalje vodi evidenciju pravnih osoba kojima je izdano rješenje kojim se daje odobrenje za prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći za područje Republike Hrvatske (članak 13.).
Člankom 16. novog Zakona uvodi se Državna nagrada za humanitarni rad, koja se može dodijeliti kao priznanje za iznimna postignuća i doprinos razvoju i unapređenju humanitarnog rada u Republici Hrvatskoj, te kaznene odredbe (članci 17. – 27.), što trenutno važećim Zakonom nije propisano.
Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
Puljiz, V., Bežovan, G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., (2009.) Socijalna politika Hrvatske (str. 400 – 403), Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu