Pravo na bolovanje, odnosno pravo biti nesposoban za rad jedno je od temeljnih radno-socijalnih prava. Isto tako, članak 59. Ustava Republike Hrvatske propisuje: „Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.“
Nadalje, člankom 77. Zakona o radu propisano je da je radnik dužan što je prije moguće obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju. Ako tu obvezu nije mogao ispuniti zbog opravdanoga razloga, radnik je to dužan učiniti što je prije moguće, a najkasnije u roku tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.
Također, Zakon o suzbijanju diskriminacije osigurava zaštitu i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvara pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštitu od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
Prema odredbama toga Zakona, svaka diskriminacija (pa i diskriminacija na temelju zdravstvenog stanja) zabranjena je, kao i ona u radnim odnosima (v. članak 8. Zakona o suzbijanju diskriminacije – područje primjene Zakona).
Iz odredbi Ustava RH, Zakona o radu, Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i drugih relevantnih propisa, proizlazi da svaki radnik ima pravo na zdravstvenu zaštitu odnosno da ima pravo zbog bolovanja biti odsutan s posla kada to zdravstvene okolnosti zahtijevaju.
Dakle, svaki radnik ima pravo biti bolestan. Druga je stvar što se odsustvo radnika s posla poslodavcima baš i ne sviđa. Nekada im se to toliko ne sviđa da pokušavaju intervencijama u pravilnik o radu ili donošenjem nekih posebnih odluka, novčano nagraditi zdrave radnike, odnosno one koji nikada ili vrlo rijetko koriste bolovanje, a kazniti one koji češće obolijevaju.
Takve bi odredbe pravilnika o radu, odnosno odluke poslodavca kojima se utvrđuje novčano nagrađivanje radnika koji tijekom godine nisu bili na bolovanju, bile nezakonite (dakle, ništetne), jer se time u biti propisuje diskriminacija, koja je, kako smo naveli, strogo zabranjena.
Ako je u pozadini svega tzv. lažno bolovanje, taj problem poslodavac treba rješavati na drugi način, i to u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno zahtijevanjem kontrole opravdanosti bolovanja.
Također, poslodavcu ostaje još jedna mogućnost, ako se radi o dužem istovrsnom bolovanju radnika: u slučaju ako bolovanje radnika traje neprekidno 6 mjeseci zbog iste bolesti, izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite obvezan je obraditi osiguranika za upućivanje na ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti, te sa svom propisanom dokumentacijom uputiti osiguranika nadležnom tijelu vještačenja mirovinskog osiguranja koje je obvezno donijeti ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite i o istome obavijestiti izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite i nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u roku od 8 dana od dana donošenja nalaza, mišljenja i ocjene (članak 35. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju).