U svojoj nedavnoj odluci broj: U-III-374/2008 od 27. listopada 2010. Ustavni sud RH usvojio je ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-1232/07-2 od 6. prosinca 2007. kojom je djelomično uvažena žalba tuženika, E. o. d.d., Podružnice B., te je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-2376/04-49 od 12. siječnja 2007.
Podnositelj ustavne tužbe ističe da su osporenom presudom povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske, dok iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da smatra povrijeđenim i ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelj u bitnom ističe da je sve do primitka nalaza i mišljenja medicinskog vještaka tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da bi neposredno nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka priznao tužbeni zahtjev (koji je bio znatno niži od iznosa koji bi, s obzirom na rezultate medicinskog vještačenja, a u smislu „orijentacijskih kriterija“ Vrhovnog suda RH, pripadao podnositelju). Korištenje prava na priznavanje tužbenog zahtjeva na način na koji je to učinio tuženik, prema mišljenju podnositelja, ne može se smatrati savjesnim niti sukladnim člancima 9. i 10. Zakona o parničnom postupku jer je učinjeno isključivo sa svrhom onemogućavanja podnositelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Ističe kako je prvostupanjski sud postupanje tuženika ocijenio kao nedopuštenu dispoziciju jedne od parničnih stranaka, dok drugostupanjski sud, protivno svojoj ranijoj praksi u istovjetnoj pravnoj situaciji, nije ulazio u ocjenu priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu mjerodavnih odredaba Zakona o parničnom postupku.
Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe mjerodavni su članci 190. stavci 1. i 2., 331. stavci 1. i 2., te članci 3. i 9. Zakona o parničnom postupku.
Iz spisa Općinskog suda u Bjelovaru razvidno je da je tuženik tijekom cijelog razdoblja trajanja postupka (od odgovora na tužbu pa sve do primitka nalaza i mišljenja vještaka) osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da bi dan nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka kojim su utvrđene povrede koje je podnositelj zadobio u štetnom događaju, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha kojeg je pretrpio, kao i razdoblje u kojemu je podnositelju bila potrebna tuđa pomoć i njega uslijedilo priznanje tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi.
Takvo korištenje procesnim ovlaštenjima tuženika prvostupanjski sud ocijenio je nesuglasnim s člankom 3. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku, zaključivši da je u situaciji u kojoj su rezultati medicinskog vještačenja pružali osnovu za zaključak da podnositelju pripada pravo na viši iznos naknade od iznosa postavljenog tužbenim zahtjevom, priznanje tužbenog zahtjeva neposredno nakon saznanja za rezultate vještačenja učinjeno isključivo sa svrhom onemogućavanja podnositelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Polazeći od činjenice da je podnositelj povisio tužbeni zahtjev na prvom ročištu nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, kao i ocjene da postupanje tuženika predstavlja nedopušteno raspolaganje jedne od parničnih stranaka u smislu članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, prvostupanjski sud dopustio je preinaku tužbe, nastavio raspravljanje po preinačenoj tužbi, te u konačnici (vodeći se nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka te „orijentacijskim kriterijima“ Vrhovnog suda) podnositelju dosudio viši iznos od iznosa koji je obuhvaćen priznanjem tužbenog zahtjeva.
Odlučujući o žalbama protiv prvostupanjske presude, Županijski sud je konkretnom predmetu pristupio formalistički, ustrajući na primjeni članka 331. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, te propuštajući ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, tj. utvrditi je li tuženikovo priznavanje tužbenog zahtjeva neposredno nakon saznanja za rezultat vještačenja imalo za cilj onemogućiti podnositelja da povisi tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te može li se takvo postupanje tuženika smatrati nedopuštenim raspolaganjem u smislu članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.
Analizirajući navedeno postupanje Županijskog suda u konkretnom slučaju u svjetlu ustavnog jamstva na pravično suđenje, nužno je razmotriti i stajalište Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju u rješenju broj: Rev-1077/06-2 od 29. studenoga 2006. godine:
»(...) Prema pravnom shvaćanju ovoga suda priznanje tužbenog zahtjeva koje je učinjeno poslije nego je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002. godine utvrdio 'orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02)' s ciljem da bi se izbjegla primjena navedenih kriterija, prema kojima pravična novčana naknada u znatnoj mjeri premašuje priznati tužbeni zahtjev, predstavljalo bi raspolaganje suprotno odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.-ZPP). (...)«
Pri razmatranju osnovanosti ustavne tužbe Ustavni sud polazi od svog višekratno isticanog stajališta da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavku 1. Ustava.
Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, kao i navedenog stajališta Vrhovnog suda, Ustavni sud ocjenjuje da su te okolnosti zahtijevale razmatranje tuženikovog priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu članka 3. stavka 3. i članka 9. Zakona o parničnom postupku (kao što je to učinio prvostupanjski sud). Propust drugostupanjskog suda u tom smislu, bez navođenja razloga koji bi opravdavali nerazmatranje priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu članka 3. stavka 3. i članka 9. Zakona o parničnom postupku, kao i preinačenje prvostupanjske presude uslijed pravnog stajališta o beziznimnoj obvezi suda da nakon priznanja tužbenog zahtjeva donese presudu na temelju priznanja (bez mogućnosti tužitelja da nakon priznanja tužbenog zahtjeva povisi tužbeni zahtjev) predstavlja arbitrarno postupanje suda koje ne udovoljava zahtjevima pravičnog suđenja sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava.
Osporenom presudom, Županijski sud u Bjelovaru je, bez ikakvog obrazloženja, odstupio od svoje dotadašnje prakse. Naime, u predmetu broj: Gž-1224/07-2 od 8. studenoga 2007. u gotovo istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Županijski sud u Bjelovaru zauzeo je stajalište suprotno stajalištu izraženom osporenom presudom. U toj je presudi, među ostalim, navedeno sljedeće:
»(...) prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iako tuženik, sukladno čl. 3. ZPP-a može priznati tužbeni zahtjev, istim pravom sukladno članku 9. ZPP-a treba se koristiti savjesno, odnosno ne smije zloupotrebljavati prava u postupku, dok je sukladno članku 10. st. 1. ZPP-a sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu tog prava.
Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda kada je tuženik nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja liječničkog vještaka iz kojeg proizlazi da su tužiteljeve životne aktivnosti radi ozljeda zadobivenih u štetnom događaju smanjene u iznosu od 45%, priznao prvotno postavljen tužbeni zahtjev, isto je učinio da bi onemogućio tužitelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer je očito da prvotno postavljeni zahtjev na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u visini od... prenizak uzimajući u obzir sudsku praksu i tzv. 'orijentacijske kriterije' (...)«.
Ocjenjujući opisano odstupanje Županijskog suda u Bjelovaru od svoje ranije prakse u gotovo istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud je uzeo u obzir i stajalište Europskog suda za ljudska prava prema kojemu je jedan od temeljnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti koje je sadržano u Konvenciji. U tom smislu, kontradiktorne odluke u sličnim predmetima koje donosi isti sud, koji je pri tome i sud posljednjeg stupnja u predmetu (u odnosu na meritum), može, u nedostatku mehanizma koji osigurava konzistentnost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti te dovesti u pitanje javno povjerenje u sudstvo koje je bitan element države koja poštuje vladavinu prava (predmet Vusić protiv Hrvatske, presuda, 1. srpnja 2010., zahtjev br. 48101/07 § 44.).
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.