Postoje određene okolnosti zbog kojih radnici u otkaznom roku neće raditi, odnosno neće biti dužni dolaziti na posao. Uvjet za to je odluka poslodavca, koji će za to vrijeme biti dužan radniku isplaćivati naknadu plaće, ali i priznati mu sva druga prava kao da je radio. Upravo dio odredbe članka 114. stavak 4. Zakona o radu – „i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka“ stvorio je određene dvojbe u praksi, a jedna od njih odnosi se na to ima li radnik u navedenoj situaciji pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja.
Za vrijeme otkaznog roka ne postoji uvijek nužnost dolaska na posao. Prema članku 114. stavak 4. Zakona o radu (NN 149/09), poslodavac može radnika na otkaznom roku uputiti kući i za to mu vrijeme isplaćivati naknadu plaće.
Naime, ako radnik na zahtjev poslodavca prestane raditi prije isteka propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka.
Vezano uz dio navedene odredbe „i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka” postavlja se pitanje ima li radnik u tijeku otkaznog roka pravo na bolovanje i naknadu plaće za bolovanje.
Pogledajmo što o tome govore propisi o zdravstvenom osiguranju. Prema odredbi članka 25. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (dalje: ZOZO) pod bolovanjem se, u smislu ZOZO-a, za vrijeme kojeg osiguraniku pripada pravo na naknadu plaće iz obveznog zdravstvenog osiguranja, smatra odsutnost s rada zbog bolesti ili ozljede, odnosno drugih okolnosti utvrđenih člankom 26. ZOZO-a, zbog kojih je osiguranik spriječen izvršavati svoju obvezu rada u skladu s ugovorom o radu, drugim ugovorom ili aktom.
U skladu s tim, radnik-osiguranik kojem je privremena nesposobnost za rad utvrđena u tijeku otkaznog roka za vrijeme kojeg je prema odluci poslodavca oslobođen obveze rada, te za koje vrijeme mu poslodavac isplaćuje naknadu plaće u skladu s propisima o radu, nema pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja, niti je poslodavac u obvezi osiguraniku isplatiti naknadu plaće prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja.
Naime, prema članku 32. stavak 2. ZOZO-a, naknada plaće pripada osiguraniku za slučaj bolovanja samo za dane, odnosno sate za koje bi osiguranik imao pravo na plaću, odnosno naknadu plaće prema propisima o radu, ako Zakonom nije drugačije propisano. Dok osiguranik-radnik temeljem odluke poslodavca ne radi, on za to vrijeme ne prima plaću, već naknadu plaće, koju mu je poslodavac dužan isplaćivati cijelo vrijeme za koje na temelju odluke poslodavca ne radi. Dakako, radnik istovremeno ne može primati i naknadu plaće zbog poslodavčeve odluke o nedolasku na rad, i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.
Ako poslodavac, koji za vrijeme odsustva radnika s rada za vrijeme otkaznog roka na temelju svoje odluke radniku isplaćuje naknadu plaće prema propisima o radu kao da radi (jer radnik u skladu s istom odlukom nema obvezu rada za vrijeme trajanja tog otkaznog roka), ipak radniku isplati naknadu plaće s osnove privremene nesposobnosti za rad, mora biti svjestan da neće imati pravo na povrat naknade plaće u smislu članka 28. stavka 3. i 4. ZOZO-a na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, budući da, u skladu sa ZOZO-om, osiguraniku koji za vrijeme privremene nesposobnosti za rad nema obvezu rada ne pripada pravo na naknadu plaće u smislu propisa obveznog zdravstvenog osiguranja, i to neovisno o tome isplaćuje li se naknada plaće na teret poslodavca, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ili državnog proračuna.