Jasno je da nezaposlenost predstavlja velik problem. Rad pruža ekonomsku sigurnost, potiče socijalnu interakciju, omogućava pojedincu da na konstruktivan način organizira i ispuni raspoloživo vrijeme, izvor je identiteta i samopoštovanja te je bitan čimbenik procesa samoaktualizacije. Nedostatak zaposlenja često uvjetuje nemogućnost zadovoljenja temeljnih psiholoških i socijalnih potreba što može imati pogubne posljedice. Državni zavod za statistiku objavio je da stopa registrirane nezaposlenosti, izračunata kao odnos broja nezaposlenih evidentiranih u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje prema ukupnom aktivnom stanovništvu, za siječanj ove godine u Hrvatskoj iznosi 19,6 posto.
Većinu nezaposlenih čine radno i poslovno sposobne osobe. U skupini osoba s invaliditetom manji dio nezaposlenih čine osobe s intelektualnim teškoćama koje se nalaze u posebno teškom položaju u svijetu rada. Istraživanja pokazuju da poslodavci imaju nepovoljnije stavove prema zapošljavanju ove skupine osoba, u usporedbi s ostalim osobama s invaliditetom. Problem je utoliko veći jer društveni položaj osoba s invaliditetom primarno ovisi o njihovoj poziciji u procesu rada. S druge strane, zapošljavanje osoba s invaliditetom, vrlo dobro zakonski je regulirano izuzev nekih propusta koji se izravno tiču i osoba s intelektualnim teškoćama lišenih poslovne sposobnosti.
Ustav Republike Hrvatske u članku 54. propisuje temeljnu jednakost kod zapošljavanja, ističući da svatko ima pravo na rad i slobodu rada, te da pojedinci imaju slobodu birati svoj poziv. Svako radno mjesto je pod jednakim uvjetima dostupno svakome. Osobe s invaliditetom imaju pravo na posebnu državnu skrb u interesu njihove zaštite i uključivanja u društveni život i posebnu zaštitu na radu (članak 57. i članak 64.).
Zakon o radu (NN 149/09) uključuje antidiskriminacijske odredbe koje zabranjuju „izravnu ili neizravnu diskriminaciju na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima“ (članak 5.).
Posebni zakon, Zakon o suzbijanju diskriminacije u članku 4. propisuje da se diskriminacijom smatra propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.
Obvezu prilagodbe poslodavca dodatno naglašava Zakon o radu koji također zahtijeva od poslodavaca da zaposlenicima sa smanjenom radnom sposobnosti i onima za koje postoji neposredna opasnost od nastajanja invaliditeta, ponude mjesto u skladu s njihovim sposobnostima, te da prilagode posao sposobnostima zaposlenika smanjenjem radnih sati ili drugim mjerama (članak 78.). Poslodavac može otpustiti zaposlenika s invaliditetom samo uz dokaz da je napravio sve što je u njegovoj moći da zaposleniku ponudi druge prikladne poslove ili da je zaposlenik odbio radni raspored koji odgovara njegovim/njezinim sposobnostima (članak 79.).
S druge strane, osobe s invaliditetom mogu povećati šansu zapošljavanja profesionalnom rehabilitacijom. Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti osigurava osobama s invaliditetom pravo na profesionalnu rehabilitaciju kojom stječu znanja i vještine nužne za zapošljavanje (članak 26.). Oni koji ostvaruju to pravo imaju pravo na naknadu plaće prema propisima o mirovinskom osiguranju, a razdoblja provedena na profesionalnoj rehabilitaciji uračunavaju se u vrijeme provedeno na radu za utvrđivanje trajanja prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti (članak 53.).
Pravo na profesionalnu rehabilitaciju osoba sa smanjenom radnom sposobnošću jamči i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Značajno je da taj Zakon u članku 10. izrijekom propisuje tijelima državne uprave, sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne i područne samouprave, javne službe, izvanproračunskim fondovima te pravnim osobama u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu RH dužnost zapošljavanja na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima:
- do 31. 12. 2011. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 35 zaposlenih;
- do 31. 12. 2014. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 25 zaposlenih;
- do 31. 12. 2017. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 20 zaposlenih.
Obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom ne odnosi se na poslodavca, fizičku ili pravnu osobu, koji zapošljava manje od dvadeset djelatnika.
Dok u državnom sektoru postoji obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom, ta obveza ne postoji za privatne tvrtke. Umjesto toga ponuđene su mjere sufinanciranja zapošljavanja osoba s invaliditetom, što uključuje i poduku, kao dio većeg programa stimulacije zapošljavanja. Sukladno Odluci o načinu ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom dodjeljuje dvije vrste poticaja poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Redovni poticaji s kontinuiranim karakterom uključuju:
1. novčane poticaje – naknada u visini uplaćenog doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje
2. naknadu razlike smanjenog radnog učinka
3. sufinanciranje troškova osobnog asistenta (pomagača u radu).
Posebni poticaji, povremene naravi, uključuju:
1. jednokratna materijalna davanja – obrazovanje osoba s invaliditetom
2. sredstva za prilagodbu radnog mjesta – arhitektonska prilagodba
3. sredstva za prilagodbu uvjeta rada – tehnička prilagodba
4. kreditna sredstva po povoljnijim uvjetima namijenjena kupnji strojeva, opreme, alata ili pribora potrebnog za zapošljavanje osobe s invaliditetom
5. sufinanciranje troškova radnog terapeuta.
Iz dosada izloženog možemo zaključiti da su prava osoba s invaliditetom vrlo dobro zakonski definirana, barem u slučaju osoba s invaliditetom koje imaju poslovnu sposobnost. Međutim, to nije slučaj kod osoba koje imaju teškoća u intelektualnom funkcioniranju. Priroda takvih teškoća često uvjetuje djelomično ili potpuno lišenje poslovne sposobnosti. Osobe s intelektualnim teškoćama koje su lišene poslovne sposobnosti sklapaju ugovor o radnim aktivnostima. Iskustava razvijenih zemalja ukazuju da je zapošljavanje uz podršku najbolji model zapošljavanja za osobe s intelektualnim teškoćama koje su lišene poslovne sposobnosti. Zapošljavanje uz podršku predstavlja plaćeni rad koji obavlja osoba s intelektualnim teškoćama u redovnoj radnoj sredini uz kontinuirano praćenje i podršku. Podršku pružaju radni asistenti, a u kasnijem tijeku osobe iz radne sredine.
Razvoj programa zapošljavanja uz podršku u Republici Hrvatskoj započela je 2000. godine Udruga za promicanje inkluzije. Program se provodi u suradnji s Ministarstvom nadležnim za socijalnu skrb, ostalim javnim ustanovama, državnim i privatnim tvrtkama i uz podršku relevantnih međunarodnih organizacija. Financira se dijelom iz sredstava Ministarstva, a dijelom iz projekata i donacija. Krajnji cilj razvoja programa je potaknuti promjene zakonske regulative za njegovu cjelovitu primjenu i formalno uvođenje u sustav socijalne skrbi putem agencija za zapošljavanje uz podršku.
Iako je ovim programom stvoren model dobre prakse zapošljavanja osoba s intelektualnim poteškoćama, potrebna su poticajnija zakonska rješenja kako bi se svladale prepreke potpunog ekonomskog i socijalnog uključivanja osoba s intelektualnim teškoćama. U tom pravcu, moramo istaknuti da Hrvatska još uvijek ne udovoljava zahtjevima Europske unije odnosno Direktive o zapošljavanju (2000/78/EC). Uz to, potrebno je izdvojiti nedostatak poticajnijih mjera za zapošljavanje osoba s teškoćama, bilo kroz zakonske obveze za poslodavce u privatnom sektoru ili snažnije porezne olakšice, nepostojanje zakonskih mogućnosti djelomičnog zapošljavanja osoba s većim teškoćama bez da izgube prava iz socijalne skrbi te nepostojanje zakonske osnove za osnivanje sustavne službe (agencije) zapošljavanja uz podršku.
Ukoliko proučimo Plan usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije za 2011. godinu, primijetit ćemo da ni ove godine usklađivanje zakonodavstva s europskim u području prava osoba s invaliditetom nije na popisu vladinih prioriteta. Koliko je to pravedno, prosudite sami.
Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
- Skočić Mihić, S., Kiš-Glavaš, L., (2009), Radna i socijalna kompetencija osoba s intelektualnim teškoćama, Razlozi poslodavcima za njihovo nezapošljavanje, Revija za socijalnu politiku 17 (3), str. 387-399.
- Zapošljavanje uz podršku osoba s intelektualnim teškoćama (2007), Zagreb, Udruga za promicanje inkluzije – podružnica Zagreb.
- Zapošljavanje osoba s invaliditetom, Zagreb, Hrvatski zavod za zapošljavanje.