Institut mirovanja postupka uveden je donošenjem Zakona o parničnom postupku. Sam institut izmijenjen je svega jednom, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 27/1990), kada se uvodi presumpcija povlačenja tužbe ukoliko se u istoj parnici po drugi puta udovolji uvjetima za mirovanje postupka. Rok od šest mjeseci za podnošenje prijedloga za nastavak postupka skraćen je na 4 mjeseca, a mirovanje postupka isključeno je iz privrednih sporova, danas trgovačkih.
Institut
Mirovanje postupka je procesni institut koji strankama omogućava privremeni prekid procesnih aktivnosti. Ono nikada ne nastupa na temelju konstitutivne odluke suda već nastaje kao posljedica procesnih dispozicija stranaka u postupku. Pri tome bi trebalo napomenuti da u nekim slučajevima sam zakon pretpostavlja stranačku volju, dok se u drugim slučajevima traži i procesna aktivnost stranke.
O mirovanju postupka sud donosi deklaratorno rješenje kojim se samo utvrđuje ostvarivanje zakonskih pretpostavki koje su nužne za nastupanje mirovanja postupka. Zakon o parničnom postupku u članku 216. stavak 1. taksativno navodi razloge koji dovode do mirovanja postupka:
a) sporazum stranaka prije zaključenja glavne rasprave – mirovanje postupka nastupa od trenutka kada su stranke o tome obavijestile sud. Ako stranke nisu obavijestile sud istovremeno, mirovanje postupka nastupit će kada sud zaprimi podnesak stranke koji je kasnije dostavljen sudu.
b) izostanak obje stranke s pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu – mirovanje postupka nastupa danom održavanja ročišta, ukoliko su obje stranke uredno pozvane.
c) prisutne stranke na ročištu ne žele raspravljati – u tom slučaju također dolazi do predmnjevane volje stranaka za mirovanjem postupka.
d) kada uredno pozvana stranka izostane s ročišta, a druga predloži mirovanje postupka – ovdje se traži određena procesna aktivnost stranke, dakle podnošenje prijedloga sudu za mirovanjem postupka.
Trenutak nastupanja mirovanja postupka važan je iz razloga što je zakonom određen rok u kojem se može staviti prijedlog za nastavak postupka. Radi se o prekluzivnom roku čije propuštanje ima za posljedicu prekluziju procesnih ovlaštenja, u konkretnom slučaju, primjenu odredbe članka 217. stavak 3. Zakona o predmnjevanom povlačenju tužbe. Prijedlog se ne može podnijeti sudu prije proteka roka od 3 mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje postupka. Nakon proteka toga roka, svaka stranka ovlaštena je podnijeti prijedlog za nastavak postupka u roku od mjesec dana.
Ukoliko se u istom postupku ponovno udovolji uvjetima za mirovanje postupka, na temelju članka 216. stavak 4., smatra se da je tužba povučena, te sud donosi rješenje o povlačenju tužbe, koje je također deklaratorne naravi. Specifičnost ovog instituta je uvođenje pravnih predmnjeva stranačke volje u situacijama u kojima, izvan okvira ovoga instituta, zakon traži i određenu procesnu aktivnost stranke. Tako zakon za povlačenje tužbe, na temelju članka 193., traži pristanak tuženika ako se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari.
Najvažnija pravna posljedica povlačenja tužbe propisana je u članku 242. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko bi rješenje o presumiranom povlačenju tužbe postalo pravomoćno, tužitelj bi mogao ponovno podnijeti tužbu, no tuženik bi u eventualnoj novoj parnici s uspjehom mogao istaći prema tužitelju prigovor zastare, ako bi tužiteljevo potraživanje u međuvremenu zastarjelo.
Tužitelj koji predlaže odgodu ročišta, svakako bi trebao uzeti u obzir zakonska rješenja, a i stav sudske prakse po tom pitanju. Naime, na temelju Zakona o parničnom postupku (članak 106. u vezi sa člankom 219. stavak 1.), prijedlog za odgodu ročišta mora biti obrazložen te stranka koja predlaže odgodu ročišta mora u takvom prijedlogu podnijeti dokaz o činjenici koja je sprječava da pristupi zakazanom ročištu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 1588/1993 od 20.10.1994., Županijski sud u Varaždinu, br. Gž 66/2007 od 15.2.2007.). U protivnom, tužitelj se izlaže mogućnosti da sud donese rješenje o mirovanju postupka iz jednog od zakonom navedenih razloga.
Pravni lijekovi
Protiv rješenja o mirovanju postupka moguće je podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Takva žalba ne zadržava nastupanje pravnih učinaka rješenja koja su propisana u članku 217. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. O takvoj žalbi odlučuje drugostupanjski sud, dakle radi se o nesuspenzivnom, devolutivnom i samostalnom pravnom lijeku. Također, protiv rješenja o mirovanju postupka moguće je podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje. O takvom prijedlogu odlučuje sud koji je donio rješenje o mirovanju postupka. Protiv rješenja suda donesenog u povodu odlučivanja o povratu u prijašnje stanje moguće je podnijeti žalbu, o kojoj odlučuje drugostupanjski sud (Županijski sud u Zagrebu, br. Gžn 2256/2004 od 7.9.2004.).
Protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, moguće je pokrenuti reviziju o kojoj odlučuje Vrhovni sud. Razlozi koje stranke ističu u reviziji često se svode na povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 921/2008 od 16.2.2010. i Rev x 465/2010 od 15.6.2010.), navodeći da im je onemogućeno raspravljanje pred sudom.
Iz prakse Vrhovnog suda može se zaključiti da se tužitelj, uvijek kada sudu predlaže odgodu ročišta, zapravo izlaže riziku da sud ne usvoji takav prijedlog, te umjesto odgode ročišta donese rješenje o mirovanju postupka. No, također, ima i primjera revizije gdje je revident uspio dokazati da mu je nepravilnom dostavom doista i onemogućeno raspravljanje pred sudom (Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Revr 245/2005 od 27.4.2005.). Zanimljiv je također stav Vrhovnog suda o ponavljanju postupka koji je pravomoćno okončan rješenjem o presumiranom povlačenju tužbe, izražen u odluci br. Revr 498/2005 od 11.10.2005., u kojoj sud zapravo isključuje mogućnost ponavljanja postupka navodeći da je u tom slučaju postupak završen dispozicijom stranaka, a da je odluka suda u takvom slučaju samo deklaratorne naravi.
Zaključak
Institut mirovanja postupka omogućava završetak sudskog postupka donošenjem deklaratornog rješenja kojim se konstatira stranačka volja. Takva konstatacija utemeljena je na pravnim predmnjevama stranačke volje i ne mora uvijek i u svakom slučaju odgovarati stvarnoj volji stranaka, prvenstveno tužitelja. Njime se tužitelju nameće aktivna uloga u parnici pod prijetnjom prekluzije u postupku.
Ovaj institut tuženiku omogućava uspjeh u parnici ako tužitelj iskazuje pasivnost u parničenju. No, s druge strane, zakon daje mogućnost i tuženiku da vlastitim procesnim dispozicijama spriječi mirovanje postupka i na taj način ishodi donošenje konstitutivne sudske odluke.
Pripremio: Daniel Deković, dipl. iur.
Literatura:
1. Ivo Grbin: Zakon o parničnom postupku, Organizator, Zagreb 2004.
2. Siniša Triva, Mihajlo Dika: Građansko procesno pravo, Narodne novine d.d., Zagreb, studeni 2004.
