Prema članku 98. stavak 2. Obiteljskog zakona, uzdržavanje djeteta dužnost je i pravo roditelja. Ova dužnost na strani roditelja postoji neovisno o tome živi li dijete s njima ili ne te neovisno o činjenici jesu li roditelji lišeni prava na roditeljsku skrb ili im je ona ograničena.
Uzdržavanje djece od strane roditelja dijelom uređuje i Konvencija o pravima djeteta koja u članku 27. navodi da roditelji ili druge osobe odgovorne za dijete u prvom redu moraju osigurati, unutar svojih sposobnosti i novčanih mogućnosti, životne uvjete potrebne za djetetov razvoj.
Ako roditelji izbjegavaju plaćanje uzdržavanja, iako postoji pravomoćna odluka nadležnog tijela, osim ovrhe, takvim nesavjesnim roditeljima prijeti i potencijalna kaznena sankcija koja, prema članku 209. Kaznenog zakona, može biti i zatvorska kazna.
Prilikom određivanja iznosa uzdržavanja, u obzir se uzimaju kako potrebe primatelja (troškovi školovanja, zdravstveno stanje, možebitni prihodi i sl.) tako i mogućnosti davatelja (njegova primanja, druge zakonske obveze uzdržavanja).
Treba napomenuti da je uzdržavanje zakonska i strogo osobna obveza koje se nitko ne može unaprijed odreći. Uzdržavanje kao pravo ne zastaruje, a privilegirano je kod ovrhe u odnosu prema ostalim tražbinama. Naime, i prema novom Ovršnom zakonu, odredbama koje su stupile na snagu 1. siječnja 2011., u slučaju ovrhe radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta, ako se ovrha provodi na plaći ovršenika, od ovrhe je izuzet samo iznos koji odgovara iznosu od jedne četvrtine prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu, za razliku od uobičajenog iznosa koji je izuzet od ovrhe i iznosi 2/3 prosječne neto plaće u RH (članak 92. stavak 1.). Takvu odredbu sadrži i Obiteljski zakon u članku 232.a stavak 2. Također, ovrha na plaći i drugom stalnom novčanom primanju roditelja za uzdržavanje djeteta provodi se prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina na tim primanjima neovisno o vremenu njihova nastanka (članak 232.a stavak 3.). Dakle, ostali vjerovnici moraju pričekati da se prvo dijete namiri iz primanja svojeg roditelja. Osim toga, na temelju članka 91. Ovršnog zakona, primanja na temelju uzdržavanja izuzeta su od ovrhe neke druge tražbine.
Obveza uzdržavanja razlikuje se ovisno o tome je li dijete maloljetno ili punoljetno. Roditelji su uvijek dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete, čak i kad ono nakon završene osnovne škole možda i ne nastavi školovanje. Međutim, dijete koje je nakon završene petnaeste godine života radom steklo prihode, mora pridonositi svojem uzdržavanju.
Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, zatim punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, u kojem slučaju obveza uzdržavanja traje do godinu dana nakon prestanka djetetovog obrazovanja te punoljetno dijete nesposobno za rad zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja (članak 210. Obiteljskog zakona). I punoljetna djeca koja imaju prihode duža su pridonositi za svoje uzdržavanje.
Također, djeca koja studiraju, a ne ispunjavaju svoje obveze iz studija, izgubit će pravo na uzdržavanje (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž. 42/07-2 od 30.1.2007.), pri čemu je svejedno studiraju li redovito ili izvanredno. Razni tečajevi ne ubrajaju se u pojam školovanja. Prema članku 210. stavak 5. Obiteljskog zakona, gubitak jedne školske godine ne mora značiti i gubitak prava na uzdržavanje ako je do njega došlo zbog opravdanih razloga (bolest, trudnoća i sl. - Županijski sud u Varaždinu, br. Gž. 178/09-2 od 12.5.2009.). Zakonska je obveza djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba da roditelju daju podatak o tome ispunjava li dijete redovito i uredno svoje školske obveze (članak 210. stavak 4.).
Prema članku 243. stavak 1. Obiteljskog zakona, osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen prijašnjom pravomoćnom odlukom, sudskom nagodbom ili nagodbom pred centrom za socijalnu skrb, ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena prijašnja odluka.
U Noveli Obiteljskog zakona iz 2007., dodan je članak 212.a koji uređuje utvrđenje prestanka obveze uzdržavanja putem suda i to na način da ako je pravo na uzdržavanje djeteta utvrđeno ovršnom ispravom (sudska odluka, sudska nagodba, nagodba sklopljena u centru za socijalnu skrb, suglasnost za zapljenu plaće – tzv. administrativna zabrana), roditelj može tužbom tražiti da se prestanak njegove obveze uzdržavanja (na temelju te isprave) utvrdi čim prestanu pretpostavke za uzdržavanje djeteta.
U presudi kojom prihvaća takav tužbeni zahtjev, sud po službenoj dužnosti kao dan prestanka prava na uzdržavanje utvrđuje dan podnošenja tužbe ili koji drugi dan poslije toga dana ako nađe da je obveza prestala toga dana.
U navedenoj parnici ili u posebnom postupku osiguranja, sud može na prijedlog roditelja donijeti privremenu mjeru o zabrani naplate uzdržavanja na temelju ovršne isprave kojom je ono određeno do pravomoćnog okončanja spora. Ta se zabrana može odnositi samo na prisilne naplate pojedinih tražbina za uzdržavanje nastalih nakon dana podnošenja tužbe, s time da sud kao dan na koji se odnosi zabrana može odrediti i koji kasniji dan.
Nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđen dan prestanka obveze uzdržavanja, na temelju ovršne isprave kojom je ta obveza utvrđena, može se tražiti ovrha samo radi naplate tražbina nastalih do toga dana. Isto tako, roditelj koji je davao uzdržavanje i nakon podnošenja tužbe za utvrđenje prestanka obveze uzdržavanja koja je određena na temelju ovršne isprave, ima pravo na povrat vrijednosti neosnovano danog uzdržavanja ako njegova tužba bude prihvaćena. Takav zahtjev za povrat vrijednosti, roditelj može istaknuti u posebnoj tužbi.
Dakle, zakonska obveza uzdržavanja djeteta prestaje čim se za to ispune određene zakonom propisane pretpostavke, no ako je obveza na uzdržavanje utvrđena ovršnom ispravom, mišljenja smo da roditelj može samo tužbom tražiti utvrđenje prestanka njegove obveze. Sukladno članku 212.a stavak 2. Obiteljskog zakona, u tom će slučaju obveza uzdržavanja prestati danom podnošenja tužbe ili koji drugi dan poslije toga dana koji odredi sud.
Ogledni primjer tužbe radi prestanka uzdržavanja djeteta možete preuzeti u našim korisnim obrascima.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
Literatura: M. Alinčić, D. Hrabar, D. Jakovac-Lozić, A. Korać-Graovac – Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007.