U članku 117. Zakona o radu propisano je da ako sud utvrdi kako otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos (bilo da je tome tako u trenutku podnošenja tužbe, bilo da je radnik tako odlučio tijekom postupka ili je takav zahtjev postavljen podredno uz zahtjev za povrat na posao), sud će sam odrediti dan prestanka radnog odnosa, a radniku dosuditi naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca.
Dakle, sud je ovlašten odlučiti o naknadi u visini tromjesečnog prosjeka plaće radnika, a raspon od tri do osamnaest prosječnih plaća sud procjenjuje kako je to i normativno navedeno, s obzirom na:
- radni staž kako ukupni, tako i onaj koji je neosnovano bio sporan,
- starost radnika,
- obveze uzdržavanja drugih osoba kućanstva koje terete radnika.
Međutim, premda je zakonodavac za sud precizirao način odmjeravanja broja prosječnih plaća čak i s obzirom na određena osobna svojstva radnika, može ostati donekle za poslodavce (ali i za sud) nedefiniran iznos svake pojedine plaće koju je poslodavac po sudskom raskidu dužan isplatiti radniku.
Zato za poslodavca treba točno odrediti koji je to zapravo tromjesečni prosjek – onaj koji bi radnik primio da poništene nezakonite odluke o otkazu nije bilo i da je cijelo vrijeme bio na svom radnom mjestu ili trenutak donošenja nezakonite poništene odluke o otkazu proizvodi ipak svojevrsnu posljedicu za naknadu radnika jer ograničava izračun prosjeka plaća iz prethodna tri mjeseca, ali od (i/ili do) tog trenutka. Prihvatljivije je stajalište u svakom slučaju ovo potonje, a potvrdila ga je i sudska praksa.
Stoga za izračunavanje tromjesečnog prosjeka plaća, koji zapravo sukladno članku 117. Zakona o radu predstavlja iznos mjesečne plaće radnika u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, poslodavac treba uzeti u obzir iznose plaće isplaćene radniku prije otkazivanja ugovora o radu, a ne plaće koje bi on eventualno primao ili je trebao primati prije datuma raskida određenog sudskom odlukom.
Navedeno proizlazi iz normativnog sadržaja spomenutog članka 117. Zakona o radu, konkretno, njegovog stavka 1., kojim je određeno da će se naknada štete radniku dosuditi u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 mjesečnih prosječnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca.
Naime, plaća se radniku isplaćuje za obavljeni rad, pa stoga značenje isplaćene plaće radniku ima samo ono što je radnik po toj osnovi od svog poslodavca već primio prije stvarnog, faktičnog prestanka rada, odnosno do trenutka kada mu je poslodavac (pa makar i nezakonito) otkazao ugovor o radu. Stoga jedino ti i takvi iznosi „stvarne“ plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca rada radnika mogu predstavljati osnovicu za obračun tromjesečnog prosjeka.
Iznosi plaće koju bi radnik ostvario da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu imaju značenje samo naknade plaće i zato ti iznosi ne mogu ulaziti u prosjek za izračun mjesečnih iznosa koje poslodavac duguje radniku po sudskoj odluci o raskidu ugovora o radu. Na istom stajalištu stoji i pretežita sudska praksa koju potvrđuju i pojedine revizione odluke Vrhovnog suda RH u tom smislu.
Također treba napomenuti da, iako rijetko, do sudskog raskida ugovora o radu može doći i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana – poslodavca i radnika, nije moguć, a kako to propisuje članak 117. Zakona o radu u svom stavku 2.
Naravno, i tada se način obračuna i isplate naknade plaće provodi kako je prethodno navedeno.
Daniel Sever, dipl. iur.