Jedno od nasljednopravnih prava je i pravo na odricanje od nasljedstva. Može se reći da je pravo na odricanje od nasljedstva sporedno pravo koje nastaje uz nasljedno pravo te tako i pripada onoj osobi kojoj pripada i glavno pravo (jedino je glede svoga prestanka samostalno jer ako ne bude iskorišteno, prestat će, dok će nasljedno pravo i dalje postojati). Ono je također preobražajno pravo koje svojega nositelja (nasljednika) ovlašćuje da jednostranim očitovanjem volje (izjavom) da ne želi biti ostaviteljev nasljednik učini da prestane njegovo nasljedno pravo stečeno zbog smrti ostavitelja te da time nastane situacija kao da on nikada i nije bio ostaviteljev nasljednik (v. Nikola Gavella, Vlado Belaj: Nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2008.).
Odricanje od nasljedstva, kao nasljednopravni institut, uređuju odredbe Zakona o nasljeđivanju i to prvenstveno članci 130. – 137.
Kao što smo rekli – biti nasljednik je pravo, ali ne i obveza. Naime, nitko nije dužan biti nasljednikom. Stoga, ako to doista ne želi biti, mora se tog prava odreći.
Na početku valja istaknuti da se tog prava ne može odreći onaj nasljednik koji je već raspolagao ostavinom ili njezinim dijelom.
Što se tiče samog načina (oblika) odricanja, možemo reći da se nasljednik može odreći nasljedstva na dva načina: javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke i ugovorom o odricanju od nasljedstva (u kojem slučaju govorimo o anticipiranom odricanju).
Učinak odricanja od nasljedstva postoji i prema potomcima nasljednika, osim ako odricatelj nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.
Izjava o odricanju od nasljedstva je formalni akt (mora biti javnoovjerovljena ili dana na zapisnik). Neopoziva je i bezuvjetna. Ono što je bitno napomenuti je da se dana izjava ne odnosi na naknadno pronađenu imovinu. Također, odricanje od nasljedstva „u korist“ nije odricanje, već ustupanje drugom. Takva izjava nema pravnog učinka ako je dana prije otvaranja nasljedstva, osim iznimno, u obliku ugovora o odricanju od nasljedstva. Time dolazimo do drugog načina (oblika) odricanja od nasljedstva. Navedeni ugovor mogu sklopiti samo predak i potomak te bračni drugovi. Njime se potomak odnosno bračni drug odriče od nasljedstva. To je i formalan ugovor, jer propis zahtijeva pisani oblik te ovjeru suca, javnobilježnički akt ili solemnizaciju od javnog bilježnika. Odricanje od nasljedstva, učinjeno ugovorom o odricanju od nasljedstva, vrijedi i za potomke nije li što drugo određeno.
Ponekad nasljednici i prije ostavinske rasprave znaju da je ostavitelj bio prezadužen i da će ostaviteljevi vjerovnici, ako oni prihvate nasljedstvo, postati i njihovi vjerovnici. Često se tada nastoje iz cijele situacije izvući upravo korištenjem instituta odricanja od nasljedstva.
No, treba ukazati na to da se takvo odricanje od nasljedstva može pobijati, budući da je učinjeno na štetu vjerovnika. O tome govore odredbe članka 66. – 71. Zakona o obveznim odnosima.
Naime, kako je u konkretnom slučaju nasljednik sveopći sljednik ostavitelja, a radi se o imovinskim pravima, za dugove ostavitelja, dakako do visine naslijeđenog, odgovarao bi nasljednik. Odričući se od nasljedstva, nasljednik je u biti učinio besplatno raspolaganje (člankom 67. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima to je izričito propisano) te se namjerno odrekao nasljedstva na štetu ostaviteljevih vjerovnika. Tu treba napomenuti da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
Stoga se takvo besplatno raspolaganje u vidu odricanja od nasljedstva može pobijati tužbom koju će vjerovnik ostavitelja podnijeti protiv nasljednika koji se odrekao nasljedstva i treće osobe u čiju korist se nasljedstva odrekao, odnosno njezinog sljednika. U slučaju da u ostavinskom postupku postoji samo jedan nasljednik, i on se odrekne nasljedstva, ostavinska imovina prelazi, kao ošasna, na grad, odnosno općinu, pa bi tužbu za pobijanje odricanja od nasljedstva trebalo podnijeti protiv nasljednika i protiv grada, odnosno općine, odnosno njihovog sljednika (odnosno onoga na kojeg je imovina prenesena). Ovdje treba napomenuti da tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.
Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Tužba za pobijanje odricanja od nasljedstva može se podnijeti u roku od tri godine, s tim da se rok računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.