U posljednje vrijeme često smo svjedoci rasprava čija je tema sloboda vjeroispovijesti. Svježiji primjer pamtimo kao prvi, a nadamo se i posljednji, skandal teme dana brojnih medija - popisa stanovništva 2011. Popisivači su građanima nekih područja Hrvatske odbijali upisati vjeroispovijed te im sugerirali da je uopće ne navedu ili da navedu neku drugu. Razvidno je da takvi postupci narušavaju slobodu vjeroispovijedi koja je jedno od ustavnih, ali i temeljnih ljudskih prava svakog građanina Republike Hrvatske.
Potaknuti nedavnim raspravama nametnulo nam se pitanje što je s pravom djece na slobodan odabir vjeroispovijedi, koje su osobine toga prava, kako je ono zakonski uređeno i u kojem je odnosu s pravima roditelja. U nastojanju da ponudimo neke odgovore na ovo složeno pitanje, promotrit ćemo odredbe Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora, osobito Konvencije UN-a o pravima djeteta i Obiteljskog zakona.
Ustav Republike Hrvatske u članku 63. propisuje da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Nadalje, roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. Po pitanjima prava u odnosu roditelja i djece Ustav se zadržava na ovim odredbama koje su detaljnije razrađene međunarodnim ugovorima i zakonima. Iz Ustava se ne može razlučiti posjeduju li djeca pravo na slobodan odabir vjeroispovijedi.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta određuje dijete kao ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije (članak 1.). Konvencija nalaže svim javnim i privatnim institucijama da se u odlučivanju o pravima djece primarno trebaju voditi interesima djeteta.
Države potpisnice dužne su poštovati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja ili, gdje je takav slučaj, članova šire obitelji ili zajednice, kako je predviđeno lokalnim običajima, zakonskih skrbnika ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete, da na način koji je u skladu s razvojem sposobnosti djeteta osiguraju, upute i usmjeravaju dijete u ostvarivanju njegovih prava koja su priznata ovom Konvencijom. Članak 18. naglašava trajnu odgovornost roditelja da se u odgoju i razvoju djeteta vode njegovom dobrobiti.
Pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi zajamčeno je člankom 14. Konvencije. Drugim riječima, dijete je nositelj toga prava, a ne roditelj. Međutim, države potpisnice imaju obvezu poštovati prava i dužnosti roditelja odnosno zakonskih skrbnika da usmjeravaju dijete u ostvarivanju njegova prava na način koji je u skladu s razvojem njegovih sposobnosti.
Obiteljski zakon u članku 93. također ističe da roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načela ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi. Nadalje, odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja.
U većini slučajeva između roditelja i djece neće biti sporova po pitanjima vjere. Takav stav temeljimo na činjenici da odgoj i podizanje djece podrazumijeva podučavanje, usmjeravanje i pomaganje djeci da usvoje određene životne vrednote pa tako i one vjerske odnosno duhovne. Pri tome ne smijemo zaboraviti da većina vjerskih zajednica, izuzev ekstremističkih skupina, podržava i promiče vrijednosti ljubavi, solidarnosti, mira, nenasilja i istinoljublja za koje bez sumnje možemo ustvrditi da jesu u najboljem interesu djeteta.
Ukoliko bi se sukob ipak dogodio i ukoliko bi djetetov odabir vjerskog uvjerenja bio u suprotnosti s uvjerenjem roditelja, nastala bi i svojevrsna kolizija roditeljeva prava da usmjerava dijete i djetetova prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi. Smatramo da bi s obzirom na odredbe članka 14. Konvencije, djetetova procjena onoga što je u njegovu najbolju interesu imala primat pred roditeljskom procjenom, ali samo u slučaju kada bi se radilo o djetetu određene zrelosti i dobi. Nadalje, sloboda vjeroispovijedi ili djetetova uvjerenja ograničena su stavkom 3. istog članka odnosno ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su nužna radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala, ili osnovnih prava i sloboda drugih.
Teško da možemo zamisliti sukob djeteta i roditelja u domeni odabira vjere kao izoliranu pojavu. Vrlo je vjerojatno da bi postojanje takve vrste sukoba nužno uključivalo poremećenost odnosa roditelja i djeteta i u drugim važnim dimenzijama njihovog zajedničkog života. U takvim situacijama rješenju spora trebao bi pridonijeti i centar za socijalnu skrb.
Iako Obiteljski zakon ne sadrži odredbe koje izrijekom propisuju pravo djeteta na mijenjanje vjeroispovijedi, članak 89. ističe da dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima koja su o tome dužna obavijestiti centar za socijalnu skrb. Također, unatoč tome što članak 101. Obiteljskog zakona regulira spor roditelja međusobno, mišljenja smo da bi se na njegovu primjenu moglo uputiti i pri prijedlogu djeteta centru za socijalnu skrb u ostvarivanju zaštite njegovog prava na slobodu savjesti i vjeroispovijedi. Dakle, i u tom bi slučaju odluku radi zaštite dobrobiti djeteta donio sud u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb prebivališta djeteta ili djeteta.
Zaključno napominjemo da je u slučaju kršenja djetetovih prava od strane roditelja sud ovlašten izreći neke od mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta (članak 108 - 117.).
Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
- Hlaća, N., Popović, P., (2009), Pravo djeteta na slobodu savjesti i vjeroispovijedi, Bogoslovna smotra 79(2).