Sukladno dinamici zakonodavnih aktivnosti utvrđenih navedenim dokumentima, pokrenuta je zakonodavna inicijativa za izmjene Zakona o zaštiti na radu, radi usklađenja Zakona s Direktivama, odnosno nužnog dodatnog implementiranja, pojašnjenja ili redefiniranja pojedinih pravnih instituta.
Usklađenje se i dogodilo, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 75 iz 2009. godine (dalje: ZID Zakona). Njime je, među ostalim, dodatno uređen način na koji su poslodavci dužni organizirati i provoditi zaštitu na radu.
U tom smislu sada je propisana obveza da svaki poslodavac mora imati osobu zaduženu za provedbu aktivnosti zaštite na radu, te je, s druge strane, propisano i pravo radnika da kod svakog poslodavca, bez obzira na njegovu veličinu, mogu imati povjerenika za zaštitu na radu. Uvažavajući potrebu da o zaštiti sigurnosti i zdravlja radnika moraju voditi računa svi poslodavci, bez obzira imaju li ili nemaju poslove s posebnim uvjetima rada, ZID Zakona uređena je i dužnost poslodavca da kontinuirano procjenjuje opasnosti i štetnosti uvjeta rada na zdravlje i sigurnost radnika, i to na način da su dužni izraditi i posjedovati procjenu opasnosti i pratiti je te po potrebi odnosno izmjeni nekih uvjeta i mijenjati, bez obzira na svoju veličinu, zbog čega će sada tu procjenu moći izraditi i sami.
Dodatno su, također, precizirane dužnosti poslodavca, ali i radnika koje imaju na području izvanrednih okolnosti, odnosno u slučajevima neposrednih opasnosti na području pružanja prve pomoći, te gašenja požara i spašavanja.
Zbog izričitog zahtjeva Direktive da svaki poslodavac, bez obzira na broj radnika koje zapošljava, mora imati jednog radnika zaduženog za obavljanje poslova zaštite na radu, novim člankom 18.a Zakona propisana je obveza poslodavca i utvrđeni uvjeti koje taj radnik za obavljanje poslova zaštite na radu mora ispunjavati.
Ujedno, izmijenjen je članak 19. Zakona, i to tako da je redefinirana mogućnost poslodavca da poslove zaštite na radu može ugovarati s fizičkom ili pravnom osobom ovlaštenom za te poslove samo u onom slučaju kada ih ne može obavljati sam ili nema zaposlenog radnika s potrebnim znanjima i sposobnostima za njihovo obavljanje.
Naime, stipulacija dotadašnjeg članka 19., mogla se tumačiti na način da je poslodavac uvijek mogao te poslove povjeriti osobi ovlaštenoj za obavljanje poslova zaštite na radu.
Što se osposobljenosti poslodavca ili njegovog ovlaštenika za obavljanje poslova zaštite na radu tiče, valja napomenuti da se osposobljavanje provodi prema odredbama Pravilnika o programu i načinu provjere osposobljenosti poslodavca ili njegovog ovlaštenika za obavljanje poslova zaštite na radu.
Pravilnik se primjenjuje na poslodavce koji zapošljavaju do 50 radnika, na poslodavce kojima rješenjem inspektora rada nije naređeno da zaposle stručnjaka za zaštitu na radu i na poslodavce koji zapošljavaju više od 50 radnika kojima je ministar nadležan za rad dozvolio da se poslovi zaštite na radu obavljaju bez zapošljavanja stručnjaka zaštite na radu.
Ono što je bitno napomenuti je to da se odredbe Pravilnika ne primjenjuju na osobe koje obavljaju djelatnost osobnim radom kao niti na poslodavce koji zapošljavaju do 20 radnika u područjima djelatnosti J, P i Q, prema Odluci o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007. - NKD 2007., te djelatnostima A, B, C, D, E, F i I ukoliko se u istima obavljaju isključivo uredski poslovi.