Ocjena ustavnosti međunarodnih ugovora

Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-2057/2009, U-I-6446/2010 od 30. ožujka 2011. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora, istaknuvši da je Hrvatski sabor Zakon izglasao dovoljnim brojem glasova te da nije trebao biti proveden referendum. Također, Sud je odbacio i prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom Sjevernoatlantskog ugovora uz obrazloženje da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora s Ustavom.

Naime, Hrvatski sabor na sjednici održanoj 25. ožujka 2009. donio je Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je Sjevernoatlantski ugovor stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. travnja 2009.

Predlagatelji, udruga "Hrvatska straža" iz Osijeka i Martin Ljudevit Čičak, podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora u kojima ističu da on nije donesen u suglasnosti s člankom 133. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske.

U pogledu formalne neustavnosti, predlagatelj "Hrvatska straža" navodi da je Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora donesen protivno Ustavu, po hitnom postupku, bez javne rasprave i bez pribavljenog mišljenja naroda općim izjašnjavanjem - referendumom. Nadalje, predlagatelj tvrdi da je Zakon donesen protivno članku 133. stavku 2. Ustava, jer je donesen većinom glasova svih zastupnika, pri čemu nije relevantno da je izglasan uz svega jedan glas protiv.

Predlagatelj Martin Ljudevit Čičak smatra da je Hrvatski sabor donošenjem Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora povrijedio njegova prava iz članka 1. stavka 2. i 3. Ustava kojim je propisano da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, te da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Predlagatelj također smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 2. stavka 4. alineje 3. Ustava kojim je propisano da Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuju o udruživanju u saveze s drugim državama.

Budući da o Zakonu o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora nije proveden referendum, predlagatelj smatra da mu je "time prekršeno pravo na neposredno odlučivanje". Predlaže da Ustavni sud stavi izvan snage osporenu odluku dok se o njoj ne održi referendum.

Ustavni sud je utvrdio da je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 25. ožujka 2009. donio Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, jer je 119 zastupnika glasovalo za njegovo donošenje, a jedan zastupnik bio je protiv.

Nadalje, Sud je utvrdio da je VI. saziv Hrvatskog sabora, u vrijeme donošenja Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora, imao 153 zastupnika pa je za potvrđivanje zakona, za koje se traži dvotrećinska većina glasova svih zastupnika, bilo potrebno 102 glasa zastupnika.

Iz navedenog proizlazi da je Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora, na prijedlog ovlaštenog predlagatelja, donijelo ovlašteno zakonodavno tijelo u skladu s propisanim zakonodavnim postupkom. Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora u suglasnosti je s člankom 133. stavkom 2. Ustava.

Ustavni sud posebno napominje da za potvrđivanje (ratifikaciju) međunarodnih ugovora, kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava, nije potrebna provedba referenduma.

Nadalje, predlagatelj "Hrvatska straža" osporava i materijalnopravni sadržaj odredbi Sjevernoatlantskog ugovora (članak 5.), koji je sastavni dio članka 2. Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Predlagatelj u prijedlogu navodi da je "donošenjem osporenog zakona Republika Hrvatska pristupila vojnom savezu protivno izričitim odredbama članka 2. stavak 4. i članka 7. Ustava koje ne dopuštaju uporabu hrvatskih oružanih snaga u oružanim sukobima izvan teritorija svoje države, pri čemu je Hrvatski sabor zanemario ustavno pravo naroda iz kojeg proizlaze i ovlasti Hrvatskog sabora, jer Hrvatski sabor može odlučiti samo o onom na što je ovlašten ustavom, a o svemu iznad toga odlučuje narod". Zaključno, predlagatelj navodi da je Hrvatski sabor dio suvereniteta Republike Hrvatske prenio stranom vojnom savezu, što je, prema njegovom mišljenju, suprotno Ustavu jer "suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv".

Iz nadležnosti Ustavnog suda propisane člankom 125. Ustava i uvjeta pod kojima se međunarodni ugovori mogu mijenjati ili ukidati, sadržanim u članku 134. Ustava, proizlazi da je Ustavni sud, u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, nadležan ocjenjivati ustavnost zakona o potvrđivanju međunarodnog ugovora, ali ne i samih ugovora. Drugim riječima, u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora njegova je nadležnost ograničena, jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samog međunarodnog ugovora koji je sastavni dio zakona.

To stoga što se, prema članku 134. Ustava, odredbe ratificiranih i objavljenih međunarodnih ugovora mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.