Prema članku 4. Zakona o porezu na promet nekretnina, predmetom oporezivanja smatra se stjecanje na temelju sudske odluke ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba. Prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina (NN 22/11), često se postavljalo pitanje je li dosjelost, kao način stjecanja nekretnina, temelj za oporezivanje porezom na promet nekretnina ili ne.
Prema pravnim stajalištima izraženima u presudama Upravnog suda, donesenim prije donošenja navedene Novele Zakona, kod dosjelosti se pravo vlasništva stječe samom činjenicom nastanka pravne osnove, pa su u sudske presude u kojima se tužitelja utvrđivalo vlasnikom na temelju dosjelosti bile deklaratorne naravi, jer se takvim presudama nije ustanovilo nikakvo novo niti veće pravo kakvo on nije imao otprije.
Ako je presuda suda deklaratorna, znači da se nekretnina ne stječe na temelju te odluke suda, već se njome samo priznaje da vlasništvo postoji, jer je stečeno nekim prijašnjim prometom o kojemu nema isprave. Pri dosjelosti, pak, kao načinu stjecanja nekretnine, ne govori se niti o stjecanju od drugih osoba. Stoga se opravdano nametalo pitanje zašto dosjelost nije izričito propisana kao predmet oporezivanja, jer je se ne može smatrati stjecanjem na temelju odluke suda niti stjecanjem od drugih osoba, te može li uopće biti predmetom oporezivanja porezom na promet nekretnina.
U cilju otklanjanja daljnjih dvojbi, navedena Novela Zakona izričito propisuje da se predmetom oporezivanja smatra i stjecanje dosjelošću. Budući da se kod stjecanja dosjelošću, kako je već rečeno, ne radi o stjecanju na temelju odluke suda, niti o stjecanju od druge osobe, valjalo je dopuniti odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina propisivanjem kada nastaje obveza poreza na promet nekretnina pri stjecanju dosjelošću.
Naime, dopunjen je članak 14. Zakona o porezu na promet nekretnina, te je propisano da pri stjecanju dosjelošću obveza poreza na promet nekretnina nastaje u trenutku pravomoćnosti odluke o stjecanju dosjelošću.
Posljedica propisivanja dosjelosti kao predmeta oporezivanja u primjeni je da će se sudske odluke o priznavanju prava vlasništva stečenog dosjelošću morati dojaviti nadležnoj ispostavi Porezne uprave u zakonom propisanom roku.
No, pri utvrđivanju poreza na promet nekretnina morat će se, sukladno sadržaju odluke, utvrditi stvarni način stjecanja, a što će, s obzirom na već poznate sadržaje, najčešće upućivati na primjenu oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina, na temelju članka 13. Zakona (nasljeđivanja, darovanja i druga stjecanja bez naknade).
Vezano uz stjecanje prava vlasništva sudskim putem u odnosu na porez na promet nekretnina podsjećamo da je Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno donio jednu zanimljivu odluku vezanu uz stjecanje prava vlasništva u sudskom postupku i porez na promet nekretnina. Radi se o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-3585/2008 od 3. ožujka 2011. godine.
Temeljno pitanje u tom predmetu bilo je smatra li se, u smislu članka 4. Zakona o porezu na promet nekretnina, stjecanjem nekretnine stjecanje na temelju svake odluke suda, odnosno postoji li u slučaju deklaratorne sudske odluke oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina.
Ustavni sud tom je prigodom zaključio da se „stjecanjem“ smatra svaka odluka suda (pa i deklaratorna, jer je i deklaratorna odluka pravna osnova upisa prava vlasništva, kao konstitutivnog akta za stjecanje prava vlasništva). Stoga, u smislu članka 4. stavka 2. u svezi s člancima 9. i 10. Zakona o porezu na promet nekretnina, stjecanje odlukom suda podliježe oporezivanju.