Tijekom primjene instituta godišnjeg odmora u vezi članaka 58. i 59. Zakona o radu, nesporno je bilo najviše upita, dilema i potrebe da se institut redefinira i da se preciznije uredi pravo na razmjerni godišnji odmor, obzirom da je primjena dosadašnjih odredbi u praksi mogla dovesti do kumuliranja dužeg trajanja godišnjeg odmora od Zakonom propisanog, odnosno umanjenog trajanja godišnjeg odmora u slučaju promjene poslodavca tijekom kalendarske godine.
Stoga se novim izmjenama i dopunama predlaže precizno uređenje prava na razmjerni godišnji odmor i to načina na koji će pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora koristiti oni radnici koji tijekom kalendarske godine rade kod više poslodavaca, pri čemu se vodi računa da takvi radnici u jednoj kalendarskoj godini ne mogu ostvariti više od jednog godišnjeg odmora u cijelosti.
O novopredloženom članku 59. Zakona o radu možemo reći sljedeće:
1. uvodni dio stavka 1., koji govori da radnik ima pravo na 1/12 godišnjeg odmora, određenog na način propisan odredbama članaka 55. i 56. Zakona o radu, ostao bi isti u odnosu na postojeće rješenje;
2. što se tiče razloga, odnosno temelja za ostvarivanje prava na razmjerni godišnji odmor, predloženom izmjenom izričito je dodana još jedna okolnost u kojoj bi radnik imao pravo na razmjerni godišnji odmor. Ne radi se, u biti, o novom temelju za pravo na razmjerni godišnji odmor, već se radi o izričitom pojašnjenju prava na godišnji odmor radnika koji je u tijeku jedne kalendarske godine u radnom odnosu kod više poslodavaca. Dakle, sada bi u Zakonu o radu izričito bilo određeno da u tom slučaju pravo na godišnji odmor za tu godinu kod svih poslodavaca radnik može ostvariti ukupno u najdužem trajanju određenom na način propisan odredbama članka 55. i 56. Zakona o radu (dakle 4 tjedna minimalno (odnosno 5 za posebne slučajeve) plus dodatni dani godišnjeg odmora utvrđeni kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.). To nadalje znači da se zbog radnog odnosa kod dva ili više poslodavca u jednoj kalendarskoj godini broj dana godišnjeg odmora, samo zbog toga, ne množi s brojem poslodavaca. Time se sada izričito izražava stajalište da radnik u tijeku jedne kalendarske godine može ostvariti pravo samo na jedan puni godišnji odmor.
3. predložena izmjena članka 59. Zakona o radu intervenira u stavak 2. toga članka i to tako da se predlaže da se pri izračunavanju trajanja godišnjeg odmora na način iz stavka 1. članka, ne samo najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje na cijeli dan godišnjeg odmora, već i da se pri tom izračunu najmanje polovica mjeseca rada zaokružuje na cijeli mjesec. To znači da ako, npr. pri izračunu godišnjeg odmora, ispadne da radnik ima pravo na razmjerni godišnji odmor za 4 i pol mjeseca rada, uzet će se, u skladu s predloženim, da radnik ima pravo na godišnji odmor za 5 mjeseci.
4. predlaže se, nadalje, odredba prema kojoj radnik kojem radni odnos prestaje točno u polovici mjeseca koji ima parni broj dana, pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora za taj mjesec ostvaruje kod poslodavca kod kojeg mu prestaje radni odnos. Argumentum a contrario, za drugu polovicu tog mjeseca radnik će imati pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora (1/12) kod novog poslodavca, ako se, dakako, sljedeći dan iza prestanka radnog odnosa kod bivšeg poslodavca zaposli;
5. iznimno od predloženog stavka 1. podstavka 4. članka 59. Zakona o radu (pravilo o jednom punom godišnjem odmoru u slučaju rada kod dva ili više poslodavaca u tijeku jedne kalendarske godine), predlaže se da radnik koji je stekao pravo na godišnji odmor na način propisan odredbom članka 58. stavkom 1. Zakona o radu (nakon šest mjeseci neprekidnog rada u slučaju prvog zaposlenja ili u slučaju da radnik ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana) i kojem radni odnos prestaje nakon 1. srpnja, pravo na godišnji odmor u cijelosti za tekuću kalendarsku godinu ostvaruje kod poslodavca kod kojeg mu prestaje radni odnos.