Prema nekadašnjem članku 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, koji je ukinut Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-1569/2004 i dr. od 20. prosinca 2006., (objavljena u NN br. 2/07), u slučajevima u kojima se revizija nije mogla podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka stranke su mogle podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Drugostupanjski sud mogao je tako odlučiti ako je ocijenio da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U obrazloženju presude drugostupanjski sud trebao je naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge iz kojih je smatrao da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Članak 382. ZPP-a u međuvremenu je izmijenjen, a zadnji puta netom donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 57/11).
Vezano uz primjenu sada već bivšeg članka 382. ZPP-a (koji je vrijedio od 1. prosinca 2003. do 1. listopada 2008., a u određenim se slučajevima primjenjivao i dalje, odnosno u postupcima u kojima je donijeta drugostupanjska presuda prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – NN 84/08), Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je donio zanimljivu odluku u vezi prava na izvanrednu reviziju stranke kojoj je to pravo dano drugostupanjskom presudom, ali je, unatoč tome, Vrhovni sud donio osporeno rješenje o odbačaju revizije. Radi se o Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-1052/2007 od 4. svibnja 2011.
Naime, podnositelj ustavne tužbe istaknuo je da je drugostupanjski sud dozvolio tzv. izvanrednu reviziju, ali da je, unatoč tome, Vrhovni sud donio osporeno rješenje o odbačaju revizije. Ističe:
„..., jer je time povrijedio osnovno načelo Res judicata facit jus inter partes, odnosno osnovni pravni postulat – da je presuda konkretna pravna norma ili izvor prava za društveni pravni odnos, što čini tako izjavljenu reviziju dokazano dopuštenu, jer je izjavljena na temelju presude Županijskog suda koji je utvrdio u izreci njezinu dopuštenost, a time i pravo koje se ne može odbaciti i koje pravo izjavljenu reviziju čini dopuštenom.
Ako podnositelju ustavne tužbe ne bi dozvolili izjavljivanje revizije, koje je dopušteno u izreci II-stupanjske presude, tada bi podnositelj ustavne tužbe bio uskraćen u pravu na pravovremeno podnošenje ustavne tužbe (koju bi svakako uložio u slučaju da II-sud nije dozvolio ulaganje revizije), što jasno ukazuje na zaključak da bi u slučaju da Ustavni sud utvrdi kako je odluka VSRH zakonita i pravilna – da bi podnositelj ustavne tužbe u tome slučaju bio uskraćen u temeljnom ustavnom pravu jednakosti pred sudovima, jer mu je dokazano onemogućeno disponiranje pravom direktnog podnošenja ustavne tužbe...“
U osporenom rješenju, kojim je odbacio reviziju, Vrhovni sud obrazlaže:
„Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalno-pravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U obrazloženju presude drugostupanjski će sud naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge iz kojih je smatrao da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
S obzirom na naprijed citirano obrazloženje drugostupanjske presude nije jasno zbog kojeg je to važnog pravnog pitanja drugostupanjski sud dopustio reviziju.
U takvoj situaciji opravdano je zaključiti da, iako izreka drugostupanjske presude sadrži odredbu da je revizija dopuštena, ostvarene su pretpostavke za odbacivanje revizije na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.“
Ustavni sud ocjenjuje da se pravno stajalište zauzeto u osporenom rješenju Vrhovnog suda, prosuđujući ga s aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na pravično suđenje i prava na jednakost pred zakonom, ne temelji na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog postupovnog prava. Naime, u ovom sporu revizija je podnesena pozivom na članak 382. stavak 2. ZPP-a (izvanredna revizija), budući da je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Zbog toga što drugostupanjski sud u obrazloženju osporene presude nije naveo pravno pitanje na temelju kojeg je dopustio reviziju, stranka, u ovom slučaju podnositelj ustavne tužbe, ne bi smio snositi posljedice tako što će njegova revizija biti odbačena kao nedopuštena.
Ustavni sud, u konkretnom slučaju, naglašava da je Vrhovni sud na naprijed opisani način povrijedio pravo podnositelja na pristup učinkovitom pravnom lijeku. Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava koji svakome jamči pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u članku 6. stavku 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Stalna praksa Europskog suda za ljudska prava tumači ga tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19. VI. 2001. u predmetu Kreuz protiv Poljske, § 54; presuda od 23.11.1993. u predmetu Poitrimol protiv Francuske, § 35-38; presuda od 14.12.1999. u predmetu Khalfaoui protiv Francuske, § 42-54; presuda od 15.2.2000. u predmetu Garcia Manibardo protiv Španjolske, § 44-45; presuda od 6.12.2001. u predmetu Yagtzilar i dr. protiv Grčke, § 23).
Zakonodavac doduše, opravdano može postupovnim odredbama ograničiti pravo na pravni lijek u interesu učinkovitog pravosuđa, ali propust valjane primjene takvih odredbi značit će uvijek povredu prava na pristup pravnom lijeku kada predstavlja proizvoljno tumačenje mjerodavnog (postupovnog) prava (presuda od 12.7.2001. u predmetu Prince Hans-Adam of Lichtenstein protiv Njemačke, § 69) ili kada podnositelju pravnog lijeka nameće nerazmjerno ograničenje njegovog prava (presuda od 21.9.2004. u predmetu Zwiazek Nauczycieltstwa Polskiego protiv Poljske, § 38; presuda od 31.7.2001. u predmetu Mortier protiv Francuske, § 36-39). O potonjemu je riječ upravo u slučaju kada sud pravnog lijeka odredbe o dopuštenosti primjenjuje „na previše formalistički način“ (presuda od 28.10.2003. u predmetu Stone Court Shipping Co. protiv Španjolske, § 36-43; presuda od 20.4.2004. u predmetu Bulena protiv Češke, § 35; presuda od 25.5.2004. u predmetu Kadlec i dr. protiv Češke, § 26-30; presuda od 27.5.2004. u predmetu Boulougouras protiv Grčke, § 26-27).
Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje Vrhovnog suda doneseno pogrešnom primjenom članka 392. stavka 2. ZPP-a (u svezi članka 382. stavka 2. istog Zakona). Odbacujući reviziju podnositelja kao nedopuštenu, Vrhovni sud je, suprotno podnositeljevim legitimnim očekivanjima, podnositelju uskratio pravnu zaštitu.
U konkretnom slučaju iz pribavljenog spisa predmeta razvidno je da podnositelju nije bilo omogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje – konkretno, nije mu bilo omogućeno učinkovito koristiti zakonom propisani izvanredni pravni lijek (reviziju). Nadalje, ocjenjujući reviziju nedopuštenom, nakon što je Županijski sud dopustio izvanrednu reviziju, podnositelju je onemogućeno i podnošenje ustavne tužbe protiv drugostupanjske presude, jer je, opravdano, imao razloga očekivati da će Vrhovni sud meritorno odlučivati o njegovoj reviziji, te je, stoga, podnošenje ustavne tužbe, u tom trenutku, bilo preuranjeno.
Prema stajalištu Ustavnog suda, sudski se postupci, naime, moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000.).
Kada je u konkretnom slučaju podnositelj mogao legitimno očekivati da će odlučivanje u njegovom sporu, završiti pred revizijskim sudom, onda je opisanom povredom načela vladavine prava povrijeđeno ustavno načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava, u svezi s pravom zajamčenim člankom 14. stavkom 2. Ustava. Primjena ovih ustavnih načela očito natkriljuje formalističku interpretaciju zakonskih odredbi o dopuštenosti revizije.